Piše: Rtako Kontić
...Da im se oduzme sve ono što drugi narodi za njihove potrebe proizvode ostali bi bez kape, u samoj košulji i opancima, sa guslama u ruci. Niko od prostih Francuza nema toliko nerazložnog narodnog ponosa koliko jedan njihov kozar".
Iskreno rečeno, ni danas nemamo industriju, puteve smo nekako nastavili da pravimo, nemamo flotu, opanci i kape se već dugo ne nose, košulje mijenjamo, gusle su samo folklorni simbol prošlih vremena i nekada služe za podsmijeh, veoma smo ozbiljni uvoznici robe široke potrošnje.
Zadržali smo taj "nerazložni narodni ponos", naravno svako na svoj način u odnosu na etničku i svaku drugu pripadnost koju omogućava Ustav naše domovine.
I taj naš Crnogorski agon, ta vječita borba između nas samih ko je bolji, ko je jači, ko je pošteniji, ko je časniji, ko je ljepši, i još mnogo "takmičenja" te vrste među sobom, a mnogo manje sa drugima, stvorili su atmosferu nesigurnosti, najviše u politici, a samim tim u društvu i državi.
I čini se nikada kao danas, kada su se očekivale potpune promjene u društvu u odnosu na našu prethodno namučenu i dobrim dijelom zloupotrebljenu domovinu Crnu Goru.
Zapisuje G. Gezeman: "Na sjednik se Medunjani razgovarahu kakav je ko i ko je bolji od koga. U to Tomo Petrov reče – od svijeh ljudi što sam dosad gleda, bih rad bio da sam bolji i ljepši, bez od Božine Stojanova, a od njega ne, tek da sam taman ka on. Jedni mu rekoše, ti si Tomo ljepši i bolji od Božine. Tomo na to odgovori – ne, bogme, no bolji Božina, no je bezijovac, od nejačega bratstva, a da je Popović ka ja, ondar bi ti vidio ko je bolji, ja ali Božina".
I nakon kakvog-takvog višepartijskog iskustva, nakon stvaranja uslova da NVO i pojedinci budu korektivni faktor razvoja, nakon podrške međunarodne zajednice našem pokušaju demokratizacije, nesumnjivo je da naši lični kompleksi i vječito "takmičenje" ne dozvoljavaju usaglašavanje ni strateških ciljeva jedne male države kao što je Crna Gora.
Uz evidentno odsusutvo političke solidarnosti koja bi morala biti jedan od ključnih elemenata političkog razumijevanja kada je status države i njene budućnosti u pitanju, odnosno svih njenih stanovnika bez obzira na bilo koje opredjeljenje, jasno je da idemo jedan korak naprijed, a zatim pet koraka unazad.
Taj naš Crnogorski agon, koji je prirodno prilagođen realnom i stvarnom životu, ali i onom virtuelnom koji je u ovom momentu, nažalost, možda i značajniji nego život koji nam je Bog dao, dobija jednu devijantnu i izvitoperenu formu koja donosi konstantni nemir i nesigurnost i poništava sve nade da možemo naći NSZ radi našeg spokojnijeg života, a nema nas mnogo.
Politikolozi odavno smatraju da je politika za jednu vrstu ljudi borba, odnosno moć koja pojedincima omogućava da osiguraju svoju prevlast nad društvom i da iz toga izvuku korist. Za neke druge ljude, politika je napor da se uspostavi red i pravda, riječju moć kojom se opšti interesi i zajednička dobra štite od pritisaka pojedinačnih zahtjeva.
Sve ostale predstave tih ljudi u politici, o sebi lično, naciji, vjeri, ideologiji ili partijskom programu kojem pripadaju, predstave o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti samo treba da ostanu kao granične linije koje bi trebalo da na demokratski način podstiču političku konkurenciju.
Agon između političkih partija i pojedinac, ko je, navodno, najbolji, ko najviše brine o narodu, ko je najpošteniji i sl. prirodno stvara i svoju suprotnost ko je, navodno, loš, ko ne misli o narodu već o svojim interesima, ko zloupotrebljava vlast, ko je veći patriota i na koji način, ko je nečastan i sl.
Obično se završi verbalnim ekstremizmima i prijavama nadležnim organima radi vođenja sudskih postupaka zbog "uvreda i povreda časti, ugleda i dostojanstva, iznošenja neistina" i sl. ili upoštenom političkom konstatacijom da bi "novi ili vanredni izbori sve riješili".
Sve to onemogućava racionalan politički razgovor, političku solidarnost i ostvarivanje strateških ciljeva države, a ne političkih partija i pojedinaca u njima.
I stalno se vrtimo u krug dokazujući sopstvenu političku i drugu časnost i poštenje, a tuđu nečasnost i nepoštenost, stalno smo u nekom "političkom agonu" kojem nema kraja ni okončanja.
Agon nas drži blizu, ali sasvim daleko od jasnih stavova međunarodne zajednice kojima bi potvrdila naše napore da se intergišemo i da budemo prihvaćeni kao slobodno društvo, a mi kao mala i ne mnogo bitna država, nemamo drugu alternativu.
Kada shvatimo da nam je to jedini put, kada "prestanemo da se dokoni dostojanstveno šetamo" i odreknemo se "nerazložnog narodnog ponosa" u bilo kojem vidu, kada postanemo svjesni da nijesmo važni koliko mislimo, biće nam mnogo lakše da razumijemo sve što nas očekuju nakon navodno željenog ulaska u EU.
(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
