Piše: mr Dejan Abazović

Međutim, dvije godine kasnije, postaje sve jasnije da su te sankcije imale značajne kontraproduktivne efekte, posebno u Evropi. Ovaj tekst analizira ekonomsku situaciju u zemljama Zapada, upoređuje ključne pokazatelje iz posljednje dvije do tri godine te daje kritički osvrt na dosadašnju ekonomsku politiku, koristeći najnovije podatke i izjave poznatih ekonomista.  

Uporedni prikaz ekonomskih pokazatelja

Prije svega, potrebno je naglasiti da su sankcije Rusiji dovele do poremećaja u globalnim lancima snabijevanja, posebno u energetskom sektoru. Evropa, koja je u najvećoj mjeri bila zavisna od ruskog prirodnog gasa, suočila se sa rekordnim porastom cijena energenata. Na primjer, u Njemačkoj, cijena gasa početkom 2022. godine porasla je za više od 300% u odnosu na 2021. godinu. Slična situacija zabilježena je i u drugim evropskim zemljama, što je dovelo do povećanja troškova proizvodnje i inflacije. Inflacija je postala jedan od najvećih izazova za zapadne ekonomije. U Sjedinjenim Državama stopa inflacije dostigla je vrhunac od 9,1% u junu 2022. godine, što je najviši nivo još od 1981. godine. U EU, inflacija je takođe bila visoka, s prosječnom stopom od oko 10% tokom 2022. godine. Iako su cijene energenata donekle stabilizovane u 2023. godini, inflatorni pritisci su ostali prisutni zbog lančanih efekata na druge sektore.  

Rast troškova energije i inflacije negativno su uticali na potrošačku potražnju i investicije. U Evropi, rast BDP-a u 2022. godini bio je znatno sporiji u odnosu na prethodne godine, s nekim zemljama poput Njemačke koje su ušle u tehničku recesiju. SAD je pokazao veću otpornost, ali su i tamo ekonomski rizici porasli, posebno u kontekstu povećanja kamatnih stopa od strane Federalnih rezervi kako bi se suzbila inflacija.  

Detaljni podaci po zemljama  

Evo kako to izgleda, izdvojeno po najačim zapadnim ekonomijama:

SAD

Nacionalni dug SAD dosegao je 36,22 biliona dolara, a federalni budžetski deficit projektovan je na 1,9 biliona dolara prema Kongresnom budžetskom odboru (CBO). Ekonomski rast u posljednjem kvartalu 2024. iznosio je 2,3%, ali New York Federal Reserve upozorava na 29,4% rizik od recesije do novembra 2025.

Velika Britanija

Britanska ekonomija također pokazuje znake stagnacije. Nacionalni dug iznosi 2,91 biliona dolara, a omjer duga prema BDP-u očekuje se da poraste na 104% do 2025. Bank of England projicira gotovo nulti rast u 2024. i tek 0,75% u 2025.

Njemačka

Njemačka, kao ekonomski motor Evrope, nalazi se u recesiji. Vladin dug iznosi 2,59 biliona dolara, a Kiel Institute predviđa stagnaciju u 2025. godini. Industrijska proizvodnja pala je za 4,5% u 2024., a Savez njemačkih industrija (BDI) ne očekuje oporavak u 2025.  

Francuska

Francuska se suočava sa sličnim problemima. Javni dug dosegao je 3,43 biliona dolara u trećem kvartalu 2024., što iznosi 113,7% BDP-a, a očekuje se da će porasti na 117% do 2026.Ekonomska kontrakcija u posljednjem kvartalu 2024. iznosila je -0,1%.  

Italija

Italija, s javnim dugom od rekordnih 3,12 biliona dolara, također doživljava stagnaciju. Industrijski output pao je za 3,1% u decembru 2024., a ekonomski rast u 2025. projicira se na tek 0,8%.  

Diplomatski promašaj ili strateški raskol

Kritički osvrt na ekonomsku politiku

Ekonomska politika zapadnih zemalja u odgovoru na sankcije Rusiji može se okarakterizirati kao reakcionarna i nedovoljno dugoročno planirana. Iako su sankcije imale jasne političke ciljeve, njihove ekonomske posljedice nisu bile adekvatno anticipirane. Na primjer, Evropa je ubrzano tražila alternative ruskom gasu, što je dovelo do povećanja uvoza skupljeg LNG-a iz SAD-a i drugih zemalja. To je, s jedne strane, smanjilo zavisnost of Rusije, ali je, s druge strane, povećalo troškove za evropske industrije i potrošače.  

Poznati ekonomisti i politički lideri sve češće upozoravaju na kontraproduktivne efekte sankcija. Niall Ferguson, istaknuti istoričar i ekonomista, je istakao da su zapadne zemlje zarobljene u ciklusu duga i opadajuće produktivnosti, što bi moglo dovesti do "finalne faze životnog ciklusa carstva".  

U Njemačkoj, Sevim Dagdelen, član Bundestaga iz stranke Sahra Wagenknecht Alliance, je kritikovao vlastitu vladu i EU zbog uništavanja evropske industrije visokim cijenama energije. On naglašava da "nijedan evropski bezbjenosni okvir ne može uspjeti bez Rusije", upućujući na potrebu za promjenom pristupa.  

U Francuskoj, Marine Le Pen, liderka Nacionalnog okupljanja, konstantno ističe da sankcije Rusiji "nikada nisu funkcionisale" i da su to zapravo "sankcije protiv Francuza", jer negativno utiču na domaću ekonomiju.  

Perspektive i moguća kretanja

U perspektivi, zapadne zemlje suočavaju se s potrebom za rebalansom svojih ekonomskih politika. Međutim, ovaj proces nije jednostavan, jer SAD i EU imaju različite pristupe ključnim pitanjima, poput energetske tranzicije.  

Evropa je pokrenula tranziciju ka obnovljivim izvorima energije kako bi se smanjila zavisnost od fosilnih goriva i geopolitičkih rizika. U tom cilju, već je pokrenula niz inicijativa, poput "Green Deala", koji ima za cilj postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine. Međutim, ova tranzicija zahtijeva ogromna ulaganja i strateško planiranje, što je posebno izazovno u kontekstu ekonomskih posljedica sankcija Rusiji.  

S druge strane, SAD pod Trump-ovom administracijom imaju potpuno drugačiji odnos prema obnovljivoj energiji. Trump je više puta istakao parolu "Drill, baby, drill", što jasno ukazuje na njegovu podršku eksploataciji fosilnih goriva, uključujući naftu i prirodni gas. Ova politika ne samo da se kosi sa evropskim ambicijama za zelenom energijom, već stvara dodatne podjele unutar transatlantskog partnerstva.  

Pored navedenog, potrebno je razviti fleksibilnije i otpornije lance snabijevanja, kako energetske tako i u drugim sektorima. To uključuje diverzifikaciju dobavljača i jačanje domaće proizvodnje. Evropa, na primjer, mora smanjiti zavisnost od američkog LNG-a, dok bi SAD trebale prihvatiti da njihova energetska politika ima negativne efekte na njihove saveznike.  

Takođe, fiskalna i monetarna politika moraju biti pažljivo usklađene kako bi se izbjegli dugoročni negativni efekti na rast i zaposlenost. Smanjenje inflacije treba da bude prioritet, ali ne po svaku cijenu, kako bi se izbjegla duboka recesija.

Moguće ukidanje sankcija

Aktuelni rat u Ukrajini ostaje jedan od najvećih izazova za globalnu sigurnost i ekonomsku stabilnost. Sve češće se u medijima i političkim krugovima raspravlja o mogućem ukidanju sankcija Rusiji. Ovakav potez imao bi dalekosežne posljedice kako za odnose između Sjedinjenih Država i Rusije, tako i za globalnu ekonomsku i političku situaciju.

S jedne strane, Rusija bi mogla doživjeti ukidanje sankcija kao znak dobre volje, što bi moglo podstaknuti Moskvu da pokaže veću fleksibilnost u pregovorima. S druge strane, kritičari upozoravaju da bi ukidanje sankcija bez jasnih garancija za postizanje trajnog mira moglo biti shvaćeno kao slabost Zapada, što bi moglo ohrabriti Rusiju na dalju eskalaciju.

Iako bi ukidanje sankcija moglo donijeti ekonomske koristi, postoje i značajni izazovi:

- Prvo, bilo kakav sporazum mora biti temeljan i uključivati jasne mehanizme za provjeru i njegovo sprovođenje, što zahtijeva preciznost, transparentnost i uključivanje svih relevantnih strana.

- Drugo, postoji rizik da bi ukidanje sankcija moglo biti shvaćeno kao nagrađivanje Rusije za agresiju, što bi moglo potkopati međunarodni pravni poredak, što zahtijeva jasnu komunikaciju, naglasak na pravdi, odgovornosti i ekonomskoj pomoći Ukrajini.

Konačno, bilo kakav napredak u ekonomskoj saradnji mora biti praćen političkim napretkom u rješavanju sukoba u Ukrajini. Bez trajnog mira, ekonomska saradnja ostaje kratkoročno rješenje za dugoročne probleme. Samo kroz pažljivo balansiranje ovih elemenata može se postići trajni mir i stabilnost, bez kompromitovanja međunarodnog pravnog poretka ili interesa žrtava agresije.

Od ekonomije do EU doktrine  

Sankcije Rusiji pokazale su da ekonomske mjere imaju duboke i široke posljedice. Iako su politički ciljevi možda opravdani, ekonomska politika mora biti temeljitije planirana kako bi se izbjegli kontraproduktivni efekti. Međutim, pojam Zapad više ne predstavlja jedinstveni blok. Razlike između SAD i EU postaju sve očitije, posebno u svjetlu različitih pristupa krizi u Ukrajini i energetskoj politici.  

SAD, kao globalna sila, imaju veću sposobnost da apsorbiraju ekonomske šokove, dok Evropa, koja je geografski i ekonomski bliža Rusiji, nosi veći teret sankcija. Ova asimetrija dovodi do tenzija unutar transatlantskog partnerstva, što dodatno komplikuje situaciju.  U budućnosti, kako bi se izbjegli daljnji negativni efekti, EU mora prihvatiti činjenicu da su promjene u odnosima između najmoćnijih država svijeta – SAD, Kine i Rusije – nezaustavljiv proces. Ove sile već su se, formalno ili neformalno, usaglasile oko određenih pravila igre, svaka u okviru svojih interesa.  

Trenutno, Zapad nije monolitan, već skup različitih, iako povezanih, interesa. Nova Američka administracija je vrlo jasna i transparentna kada su njeni geopolitički i ekonomski interesi u piranju. Za očekivati je da EU pronađe svoj interes i zajednički jezik sa svojim prirodnim saveznikom – SAD, i da uskladi svoje strategije, kako ekonomske tako i političke. Suprotno od sadašnjeg pristupa, koji je nedosljedan i često kontraproduktivan, što je jasno pokazao i sastanak lidera osam država u Londonu.

Potpuno je drugo pitanje koliko je to moguće u okviru postojećeg uređenja i birokratizovane administracije. Za samoizabranu administraciju iz Brisela, promjene predstavljaju rizik po njen opstanak. Drugim riječima, EU se nalazi u situaciji da istovremeno mora raditi na redefinisanju i konsolidaciji unutrašnjih odnosa i mehanizama odlučivanja, paralelno sa prilagođavanjem novim geopolitičkim realnostima. To nije lako, ali nije ni nemoguće. Ključno je da EU jasno definiše svoju viziju i odredi strateške ciljeve.  Ravnoteža između geopolitičkih ambicija i ekonomske održivosti mora biti prilagođena novoj stvarnosti. U suprotnom, kao što Niall Ferguson ističe, alternativna je "finalna faza carstva", a to je scenario koji zasigurno nijedna EU država ne želi.