Piše: prof. dr Radoje Šoškić
Tradicionalna hrišćanska imaginacija često traži odgovore u figurama koje su postale arhetipske: Juda, narod, Pilat. Ipak, svaki od ovih likova, posmatran filozofski, nosi sa sobom i određenu vrstu oslobađajuće ambivalentnosti, izvjesnu "olakšavajuću okolnost" koja ga izuzima iz kategorije istinskog zločinca.
Juda se može razumjeti prvenstveno kroz kategoriju slabosti, a ne kroz paradigmu radikalnog zla. Njegova kobna izdaja ne proizilazi iz demonske intencije niti iz svjesno artikulisane volje za uništenjem, već iz krhkosti ljudske volje, iz one egzistencijalne ranjivosti koja je podložna iskušenju, potkupljivanju i zabludi. Juda ne djeluje kao suvereni agent zla, nego kao subjekt koji posrće u trenutku kada se zahtjev apsolutne vjernosti sudari s ograničenjima ljudske izdržljivosti. U tom smislu, slabost nikada ne može nositi punu krivičnu težinu. Ona, kako u etičkom tako i u pravnom horizontu, funkcioniše kao olakšavajuća okolnost: ne ukida odgovornost, ali je relativizuje, premještajući je iz sfere zločina u sferu tragične pogreške.
Figuru "naroda" kao krivca prati temeljna epistemološka i etička poteškoća: riječ je o amorfnoj mnoštvenosti, koja se ne može svesti na jedinstven subjekt volje i koja lako prelazi iz ekstaze u zlovolju, iz pokliča "Hosana!" u povik "Raspni ga!", koji predstavlja izraz slijepog pokreta psihološke inercije, straha i kolektivne sugestije. U toj kakofoniji, svaki pojedinac postaje dio zla koje ne razumije. Kada govorimo o narodu, govorimo o skupu fragmentisanih htijenja, politički heterogenih interesa i ontološki raspršene supstance koja se ne dâ oblikovati u koherentnu ličnost. Zato je svaka imputacija kolektivne krivice nužno problematična: što je masa veća i bezličnija, to je odgovornost apstraktnija i neodređenija.
Pilat, treća figura u ovom trojstvu, paradigmatski je primjer institucionalne i epistemološke dezorijentisanosti. On nije ni đavo niti krvnik, nego hladnokrvni birokrata istorije, figura vlasti koja svoju moć izvršava kroz ravnodušnost. Njegova presuda nije izraz demonske mržnje, već odluka nezainteresovanog uma, uma koji u Isusu ne prepoznaje ništa drugo do još jedan predmet administrativne prakse, još jedan slučaj što ga valja formalno razriješiti. Njegov čin "pranja ruku" apoteoza je savremene racionalnosti — uvjerenja da se neznanjem i formalnošću može izbjeći krivica. No, upravo time Pilat postaje njen najdosljedniji simbol: jer nema dublje odgovornosti od one koja proishodi iz odbijanja da se razumije.
Mereškovski veli da je postojao neko ko nije bio ni slab, ni nepouzdan i ko je razumio situaciju i ko nema nikakvu olakšavajuću okolnost, istinski ubica Hrista, ne u empirijskom, već u političko-etičkom smislu riječi: Hanan. Prema Jevanđelju, Hanan je imao visoko sveštenično zvanje, ali ga se odrekao u korist svoga rođaka, povukavši se u prividnu osamu. Njegovo povlačenje, pak, ne označava gubitak moći, nego njenu sublimaciju: prelazak iz vidljivog, ritualno kodifikovanog autoriteta u zonu neformalnog, nevidljivog, ali odlučujućeg uticaja. Uhapšenog Isusa vlasti su prebacivale s jedne instance na drugu: od svešteničkog vijeća do Pilata, od Pilata do Iroda, i opet natrag. Ova osobina vlasti je izgleda praiskonska: nijedna nije htjela da prihvati konačnu odgovornost. Istina (Isus) je uzvišena, jednodušna, čista, prava. Ona beskrajno otežava život, naročito djelatnost vođa. Tek dolaskom pred Hanana taj lanac odlaganja biva prekinut. Oprezni taktičar i prebogati penzionisani prvosveštenik, Hanan se pojavljuje kao oličenje jedne rafinirane, gotovo estetski disciplinovane forme moći. Galantan, pretjerano čistih noktiju, uvijek tih i otmen, on ne traži dodatna tumačenja, ne priziva nejasnoće. Za razliku od Pilata, on ne pere ruke: jer njegove ruke, simbolički i stvarno, ostaju izvan neposrednog dodira sa činom. Njegova pozicija ne zahtijeva dramatizaciju, budući da je odluka već sadržana u samoj arhitekturi poretka koji on otjelovljuje.
Hladnokrvna elegancija s kojom izgovara presudu – "Nije u sadašnjem interesu Judeje da ovaj čovjek dugo živi" – svjedoči o jednom specifičnom modalitetu racionalnosti: o racionalnosti koja ne izvodi zaključke iz afekta, već iz kalkulusa. Ta rečenica ne posjeduje patos osude, niti trag unutrašnje borbe; ona je formulisana kao administrativna konstanta, kao tehnički iskaz stabilnosti sistema. U njoj nema mržnje, ali nema ni oklijevanja. Smrt se ne imenuje kao nasilje, nego kao nužnost upravljanja. U njegovoj sentenciji ukršta se svjetovna lakoća diplomatskog govora sa neumoljivošću transcendentalne dogmatike, protiv kojih se nikada nije moglo ni boriti, niti odbraniti. Interes se uzdiže do ranga vrhovnog kriterijuma, dok se etičko pitanje povlači u tišinu kao suvišak. Ono što je predstavljeno kao pragmatična briga za zajednicu zapravo je operacija depersonalizacije: pojedinac se likvidira u ime apstraktne cjeline, a istina se suspenduje radi mira koji ne trpi pitanja. Da bismo živjeli, nije nam neophodna istina.
U tom trenutku Hanan se razotkriva kao nevidljivi vladar Judeje, glavešina one tajne oligarhije, uvijek postojećih trideset porodica – simbola trajne strukture vlasti koja preživljava smjene careva i carstava. Jer, pravi vladari, kako nas istorija neumoljivo uči, gotovo uvijek djeluju iz sjenke: njima nijesu potrebni ni uprava ni kruna, jer njihov autoritet prethodi svakom formalnom poretku.
Hananizam je jedan od temeljnih obrazaca političke racionalnosti srednjeg i novog vijeka. Hananovski vid su preuzeli vizantijski carevi i rimske pape, potom visoki crkveni velikodostojnici. Dostojevski ga je opisao u Velikom inkvizitoru. Niče ga je prepoznao kao "sveštenički tip" par excellence, kao najnečistiji oblik duha. Hananizam se širi iz sakralnih hijerarhija u sekularne strukture: među političare, ministre i državne sekretare, vojskovođe i generale, industrijske magnate i diplomate.
U liku Hanana se otkriva gotovo hemijski čisto nepoštenje i podlaštvo, izdaja i surovost, suštinska logika političke moći kao duhovne patologije. On je zločinac zločinaca, ukrotitelj zvjeri. Njegovo majstorstvo nije u zapovijedanju, već u termodinamici duha: u sposobnosti hlađenja temperature duše do tačke u kojoj ona više ne gori, nego se pokorava. On proizvodi mir kao stabilnu obamrlost. Bič, lomača, električna stolica, bratoubilački ratovi i koncentacioni logori samo su različiti idiomi iste pedagogije poretka.
(Autor je univerzitetski profesor)
