Piše: mr Stevan Gajević
Stariji se osmjehnu na čestitku, dok se mlađi obično pitaju šta mi je na umu. Paradoksalno jer za većinu ljudi u Crnoj Gori lično bogatstvo i stvaranje vrijednosti nije cilj sam po sebi. A šta možemo očekivati u Novoj.
Državni posao kao ideal
U Crnoj Gori je formiran gotovo normativni stav da je rad "kod države" najrazumniji i najpoželjniji profesionalni izbor. Država se ne posmatra samo kao regulator i garant sistema, već kao najveći i najpouzdaniji poslodavac – mjesto gdje se egzistencija ne osvaja, već obezbjeđuje. Takva percepcija ne proizilazi nužno iz visine zarada, već iz osjećaja sigurnosti, predvidljivosti i odsustva ličnog rizika. Stabilna plata, jasno definisano radno vrijeme i institucionalna zaštita imaju veću težinu od mogućnosti stvaranja, rasta ili samostalnosti. Razuman cilj za one koji sanjaju ljepšu budućnost u Crnoj Gori bio bi – državni posao.
Fiksna primanja, iako nužna za egzistencijalnu sigurnost, u crnogorskom društvenom kontekstu često postaju plafon ambicije, a ne njena osnova. Od državnog posla se očekuje da obezbijedi sigurnost, društveni status i osjećaj uspjeha, bez potrebe za dodatnim naporom ili dugoročnim planiranjem: minimalan rizik i minimalno zalaganje, ali maksimalna očekivanja od sistema.
Umjesto traženja novih izvora vrijednosti, dodatnih znanja ili samostalnih inicijativa, nezadovoljstvo se kanališe kroz kritiku sistema, institucija ili okolnosti.
Ovdje mi pada na pamet još jedan karakterni lik koji se pojavljuje kao ideal mladih generacija, odnosno kao kolektivna metafora koja izražava vjerovanje u budući preokret bez sadašnjeg temelja, uz odsustvo preduzetničkog duha – Đorđe Čvarkov, pilićar i šef arhivarnice.
Rad kao nepoželjna kategorija
U Crnoj Gori rad sam po sebi nije nepoželjan zato što je nemoguć, već zato što je neudoban. Rizik i neizvjesnost doživljavaju se kao lični poraz unaprijed, a ne kao prirodan i neizbježan dio svakog ozbiljnog preduzetničkog procesa. Odgovornost, umjesto da bude izraz slobode i kontrole nad sopstvenim životom, percipira se kao suvišan teret koji je poželjno delegirati sistemu. Samostalnost se, pritom, ne posmatra kao prostor izbora i razvoja, već kao prijetnja sigurnosti, pa čak i društvenom statusu – kao nešto što je ispod poželjnog društvenog minimuma.
Zemlja, proizvodnja, radionica ili firma ne doživljavaju se kao simboli stabilnosti, već kao sinonimi za "previše posla", "nizak status" i "previše obaveza". U tom kontekstu posebno se ističe paradoks "razvoja poljoprivrede" u Crnoj Gori. Koliko god se država trudila da subvencijama održi poljoprivrednu proizvodnju, njen obim se iz godine u godinu smanjuje. Poljoprivredom niko ne želi da se bavi jer je postala društveno nepoželjna kategorija. Ili ko god može da se njome ne bavi, ne bavi se. Rad na sopstvenom imanju nosi stigma nižeg statusa, iako bi mogao biti ne samo isplativ, već i izuzetno unosan.
U ovakvom ambijentu bogatstvo se ne gradi generacijama – ono se očekuje. Posljedica nije samo vidljivo odsustvo preduzetništva, već i trajna zavisnost od sistema koji se istovremeno kritikuje i od kojeg se očekuje spas.
Doživljavanje novca u crnogorskoj ekonomiji
U savremenom crnogorskom diskursu novac je prestao da bude sredstvo i postao je cilj sam po sebi. Izgubio je funkciju razmjene i investiranja, prerastao u mjeru uspjeha, statusa i lične vrijednosti. Prave i realne vrijednosti – imanje, znanje i proizvodnja – potisnute su na marginu, jer zahtijevaju ono čega se savremeno društvo najviše kloni: vrijeme, napor i ličnu odgovornost.
Prije samo pedesetak godina, pod pojmom "blago" podrazumijevao se ukupan imetak jednog domaćinstva, a u užem smislu stočni fond kao osnova opstanka i rada. Danas je taj pojam sveden na puku količinu novca, često stečenog bez stvaranja, i postao je opsesija pohlepnih i korumpiranih elita društvenog života. Blago više nije ono što se gradi i čuva, već ono što se grabi i troši.
Čak i kada postoji štednja, a statistika pokazuje da ona u bankama postoji – ona je uglavnom lišena svrhe. Akumulirani novac ne predstavlja kapital u funkciji razvoja, već pasivnu zalihu koja ne traži ni ideju ni odgovornost. Štednja bez investiranja je samo sofisticiran oblik odlaganja odluka.
Reinvestiranje je rijetko, a rast još rjeđi, jer ulaganje podrazumijeva vjeru u budućnost – a ona je postala deficitarna roba. Kapital ne miruje samo zbog nepovjerenja u sistem, već još više zbog nepovjerenja u sopstvenu sposobnost da se vrijednost stvori, sačuva i uveća. Umjesto da novac bude alat razvoja, on postaje predmet straha i čuvanja – privatna štednja, se umjesto u pokretača rasta pretvara u generator kolektivne stagnacije.
Preduzetništvo i država kao neizbježni okvir
U trenutku kada se u Crnoj Gori pojavi pojedinac spreman da radi, stvara i preuzme rizik, država gotovo automatski postaje njegov prvi i neizbježni partner. Porezi, doprinosi, dozvole i kontrole pretvaraju je u tihog suvlasnika svakog poslovnog poduhvata – ali bez učešća u riziku. Preduzetnik preuzima tržišnu neizvjesnost, mogućnost gubitka i ličnu odgovornost, dok država svoj dio obezbjeđuje unaprijed, sigurno i bez izuzetka.
Crnogorska ekonomija godišnje generiše oko osam milijardi eura bruto domaćeg proizvoda, od čega polovinu generiše potrošnja budžeta. To znači da od svakog eura koji se "okrene", pedeset centi čini državnu potrošnju. Preduzetništvo prestaje da bude prostor slobode i inovacije prerasta u test izdržljivosti. Ako je država nelikvidna – nelikvidan je i privrednik. Ako ne poslujete sa državom, teško dolazite do velikih kupaca. Tržište postoji, ali je suženo, uslovljeno i hijerarhijski organizovano.
Međutim, ključni problem nije samo u težini poslovanja sa državom, već u gotovo potpunom odsustvu želje za uspjehom kroz preduzetništvo. Društvo koje ne vidi preduzetnika kao uzor, već kao izuzetak ili sumnjivu pojavu, ne može proizvesti ozbiljnu preduzetničku kulturu.
Budućnost, za razliku od novogodišnjih čestitki i društvenih iluzija, ostaje nepredvidiva i ravnodušna prema očekivanjima. Umjereni optimizam je moguć samo ako se logika čekanja zamijeni logikom planiranja. Država mora racionalnije usklađivati politike i smanjivati teret na one koji stvaraju, a istovremeno pojedinci moraju preuzeti odgovornost za sopstvene ciljeve, znanja i poslovne odluke. Budućnost ne nagrađuje nadu, već strukturu, ne prepoznaje želje, već procese.
Zato se i dalje vraćamo istim metaforama i istim iluzijama. Del Boj je vjerovao da će se "sljedeće godine" sve promijeniti, a Čvarkov je bio ubijeđen da je sistem kriv što se ništa ne mijenja. Jedan je čekao veliki preokret, drugi stabilnu stagnaciju. Između te dvije krajnosti nalazi se stvarni život – onaj u kojem se budućnost ne najavljuje, već gradi, i u kojem se uspjeh ne dobija na čekanju, već kroz preuzimanje rizika, odgovornosti i rada.
(Autor je finansijski konsultant)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
