Piše: Vojislav Bulatović
Ovo upozorenje gotovo alarmantno zvuči kao ono opšteprihvaćeno "SOS". Naše uši počele su da se na njega navikavaju u prvoj postsocijalističkoj deceniji. Do tada se nije moglo čuti osim u nekom naučnom diskursu.
Bili smo prilično okrenuti sami sebi, zaokupljeni našim "velikim inicijativama" revolucionarnog preobražaja društva. Bili su to ne samo radni već i patriotski zadaci. Ko je živio i radio u to vrijeme nije gotovo ni čuo riječ ksenofobija koja je u sadašnje naše tranzicijsko zbunjujuće doba predmet političkog sporenja i optužbi između političkih subjekata uhvaćenih u cik-cak traganjima na globalnoj (evroatlantskoj) sceni. Sasvim je izvjesno da smo izgubili ono samopouzdanje koje se temelji u osloncu na sopstvene snage i vjeri da sve što imamo je djelo naših ruku, naših stvaralačkih moći... Pošto je razmrvljeno sve ono što je nekad bilo tzv. jugoslovenski reprodukcioni lanac, mučno koračamo putevima kapitalizma bez kapitala usmjeravajući svoj pogled prema globalnim vlasnicima toga moćnog kvasca razvoja – investitorima. Tako su vrata zavisnosti stalno otvorena. Za utjehu, EU nas hrabri da ćemo u bliskoj budućnosti biti dio te kontinentalne mreže života i poslovanja. Nužna posljedica ovog kursa je neminovnost otvaranja granice sa svim pratećim problemima. Kad drugi uređuju ekonomiju moraš mu izlaziti u susret i samoga sebe ograničavati. Jedan od glavnih problema je priliv i stranog stanovništva koje prati kapital. To zahtijeva uređenje njegovog statusa po međunarodnim standardima. Ima li opravdanja alarm: ksenofobija? Da li su se naši državljani zaista neopravdano uplašili stranih državljana. Šta nam je ugroženo? Početak tranzicije je zaista bio mučan, totalno rasulo, neizvjesnost. Čak su i naši povratnici, naši državljani, koji su se povlačili iz ratnih prostora (BiH, Kosovo) zlovoljno prihvaćeni jer su tražili posao i zbrinjavanje porodica. Otvaranje granice strancima, jer im je država ponudila da ovdje zasnuju posao i svoj kapital ulože u neko preduzeće proizvelo je kod nas izvjesni otpor: naš čuveni samoupravljač morao je da ponizno klekne pred "vrećom tuđeg novca" i njenim vlasnikom. Razlog za ksenofobiju?! Ksenofobija (ksenofilija je suprotan pojam) ima često kod malih naroda duboke istorijske i egzistencijalne korijene. Zašto?
Dolazak stranaca u nečiji životni prostor najčešće je bio nasilan (osvajački), ali i miroljubiv (pojedinci i grupe). Evropljani osvajači (kolonizatori): u Africi, Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, na Dalekom istoku pa onda silom ("ognjem i mačem") i vještinom vladanja pokoravali su domorodce, pljačkali njihove resurse, razvijajući svoju privredu. Podsjetimo se još i na osvajanja Džingis Kana, osvajanja Osmanlija, što se i nas tiče, austrougarska i germanska osvajanja u Evropi... i kod nas.
U suverenim, politički slobodnim državama, država je ta koja mora da vaga efekte prisustva stranaca (ekonomske, kulturne, političke) od čega zavisi broj, status i vrijeme njihovog boravka u dotičnoj zemlji. U ovom sklopu odrednica valja tražiti i razlog moguće ksenofobije u čitavoj zajednici ili u njenim djelovima (kod nekih strah nastaje iz posebnih geopolitičkih razloga kao masovne migracije stanovništva sa nekih prostora).
Naše balkansko (južnoslovensko) stanovništvo ima s puno razloga taj kompleks istorijske kolektivne svijesti (teško istorijsko nasleđe) koja im usmjerava ponašanje kada su u pitanju veća, organizovana i ciljana naseljavanja njihovog životnog prostora. Naša statistika evidentira da šestinu, oko 15 odsto, stanovništva čine strani državljani. U okolnostima kad u nas opada natalitet (nemamo više roditelja koji su smisao života vidjeli u zdravoj i brojnoj porodici), kad kolone radnosposobnih odlaze iz naše države, kakav rezultat možemo očekivati i kako na sve to reaguje država? Da li se plaše da sadašnja šestina ne preraste recimo u četvrtinu (5 odsto Rusa, 5 odsto Turaka, 5 odsto Kineza, 5 odsto Ukrajinaca, i tako redom, postotak po postotak)? Političari su ovu upozoravajuću statistiku stavili u drugi plan (mediji za sad ne upozoravaju na moguću ksenofobiju). Prekobrojniji strani državljani su izvan polja političkog interesa. Umjesto toga politički subjekti su zaveli dežurstvo nad nacionalnim strukturama naših državljana, jer su svoju političku organizaciju utemeljili na njima. Strani državljani na tom zadatku zasad ne remete planove.
Nedavni incidenti Podgoričana (još nekih) sa tursko-azerbejdžanskom skupinom i odluka vlade da privremeno uvede vize za državljane Turske (navodno ih ima previše sa sumnjivim statusom) podstakla je žučne polemike i medijske rasprave o položaju stranaca i našoj prekomjerno ispoljenoj ksenofobiji (neki bi voljeli da to bude ksenofilija), naročito u odnosu na Turke u Crnoj Gori. Interesantno je pomenuti da se mediji i mobilizatori njihove kampanje da smo zastranili u divljačnu ksenofobiju nisu oglašavali prema državi na visok procenat stranaca što bi moglo, naravno, da nas skrene na put ksenofobije bar u nekim djelovima društva. Ovaj alarm sada više je usmjeren na zaštitu turskih državljana od grubih nasrtaja, "čuvara" naše istorije!
Što se mene tiče, ja bih im preporučio da državi prepuste državne poslove, a da u Istanbulu pojedinci pronađu neku od lijepih Turkinja i da tenzije skrenu na nježniji kolosijek. Uostalom, tamo ima mnogo naših gena.
(Autor je magistar sociologije u penziji)
