Objavljena su još četiri toma, u mnogim izdanjima od 1989) u potpunosti se može primijeniti na beogradski Generalštab, arhitektonski spomenik u ruševnom stanju od bombardovanja 1999. Lokacija je autentična, datumi potvrđeni i, najvažnije od svega, takav spomenik postavlja pitanja, od kojih se neka zbog straha od reakcija većine ne postavljaju: zašto/kada, zašto NATO, ko je bio napadnut u pravoj ratnoj akciji, ko su sve žrtve itd. Karakter spomenika u najmanju ruku je ambivalentan, uključujući i njegov simbolički karakter kada je bio sagrađen. Ambivalentni su oni spomenici i ona mjesta sjećanja koji su povezani sa porazima i koji nisu koncipirani u okviru prevladavajuće naracije o događaju i eventualno vladajuće ideologije. Kralj na jajetu, samo ćošak niže od Generalštaba, dobar je primjer manipulacija sa spomenicima, odnosno izmišljenim mjestima sjećanja. Već taj kontrast je takav da Generalštab čini autentičnim, uzbudljivim i upitnim mjestom sjećanja, za razliku od prethodno pomenutog. O verzijama sjećanja i posledično dislociranim mjestima sjećanja dragocjena pionirska istraživanja obavila je francuska istoričarka Liset Valensi (Lucette Valensi, Fables de la mémoire: la glorieuse bataille des trois rois, Paris, Éditions du Seuil, 1992) koja je pokazala kako su tri etničke i kulturne grupe – Portugalci, Arapi i Jevreji pamtili, bilježili i narativizirali isti događaj, bitku u kojoj su poginula sva tri zapovjednika. Ruševine Generalštaba ostaju besprekorno svjedočanstvo, kad nemaju opscenu reklamu za karijeru u vojsci… Neuporedivo strašnije bilo bi na istom mjestu vidjeti hotel po trampovskom ukusu, a da o tome srpska vlast uopšte raspravlja je još neprevaziđena sramota: to je istinsko blaćenje žrtava, pokušaj falsifikovanja istorije i sramotno prodavanje najniže pohlepe i međunarodnog podrepaštva. Kako je moguće istovremeno blebetati o nacionalnom dostojanstvu i uništavati mjesto sjećanja, može objasniti samo iskusni stručnjak u području psihijatrije.
Generalštab-ruševina jeste spomenik koji je potreban državi, sada više nego ikada: mladi su privukli starije i time što su ih naveli da se kaju, da razmišljaju o svojoj prošlosti, da se posrame svog nedjelovanja kad je trebalo, svog ćutanja dok se zemljom hvališu, bogate i zasmrđuju svijet ratni i posleratni zločinci. Generacije koje su to uspjele, pokrenuvši masovnu samorefleksiju, neće dugo čekati da se upitaju o Generalštabu, da izuče i razumno ocjene sva povezana značenja. Dok se to ne ustali, nema razloga da se nešto na ruševini mijenja.
Generalštaba u obliku kanjona Sutjeske dobro se sjećam: u godinama pred penzijom, moja mama je radila tamo, kad je Vojna enciklopedija završena i objavljena. Teško se ulazilo, mama je morala da izađe da me uvede, namještaj treće klase – pretpostavljam da je hijerarhija bila jasna, ali moja mama imala je tajnu, zbog koje sam i dolazila: u njenom stolu je u jednoj od fioka živio miš, koga je hranila. Miš se sasvim navikao na nju, izlazio je kad bi ga pozvala, ni mene se nije bojao. Njegove ljupke okice i šapice kojima je vješto okretao komadić sira dok ga je grickao bili su slika male sreće u ogromnoj zgradi, centru najopasnijeg oblika vlasti. Mama je u fioci namjestila udobno boravište za miša, imao je hranu i vodu, bio je zaštićen dok nje nije bilo, uredno je čistila za njim, da čistačice ne bi posumnjale. U porodici je izraz "kao miš u Generalštabu" imao posebno značenje – biti potpuno srećan. Svaki put kad vidim Generalštab, pomislim prvo na miša. Ruševina je i zbog njega za mene simbol istorije koja se može preživjeti, ako je dobro naučimo.
peščanik.net
(Autorka je naučnik, antropolog, doktor antičkih studija, univerzitetska profesorka)
