Piše: Branko Milanović
Uspon Azije, i posebno Kine, pomjerio je centar ekonomskog rasta prema istočnoj i južnoj Aziji. Do 2015. godine, ukupan BDP Kine, prema Svjetskim indikatorima razvoja Svjetske banke (verzija iz oktobra 2025), obračunato po paritetu kupovne moći, prestigao je BDP Sjedinjenih Država. Danas Kina proizvodi oko 20 odsto globalne ponude roba i usluga, a Sjedinjene Države oko 15 odsto. (To je, uzgred rečeno, najveći udio dvije vodeće ekonomije od ranih 50-ih godina, otkad MMF i Svjetska banka bilježe ove podatke.) Slična pomjeranja – prema istoj bazi podataka – odigrala su se i u drugim azijskim ekonomijama. Do polovine 80-ih, na Veliku Britaniju i Indiju otpadalo je oko 3 odsto globalne proizvodnje. Danas je udio Indije 8, a Velike Britanije 2 odsto. Udjeli Indonezije i Holandije pomjerili su se sa približno istog nivoa oko 1980. godine (1,2 odsto globalne proizvodnje) na tri puta veći udio za Indoneziju danas.
U najmnogoljudnijim azijskim zemljama (Indija, Kina i Indonezija) živi oko 3,1 milijarde ljudi, gotovo 40 odsto svjetske populacije. Njihov ukupan udio u svjetskoj proizvodnji je oko 30 odsto. Njihov ukupan izvoz iznosi 4,6 biliona dolara (po tržišnom kursu) od ukupno 25 biliona dolara globalnog izvoza, to jest, 19 odsto (Svjetski indikatori razvoja). Međutim, te tri zemlje imaju manje od 10 odsto glasova u MMF-u, gdje je poslednja preraspodjela glasova obavljena 2008. godine. Ako uključimo i druge velike azijske zemlje, poput Pakistana, Bangladeša i Vijetnama, nesrazmjera između ekonomskog značaja Azije i broja njenih glasova u multilateralnim ekonomskim organizacijama više je nego upadljiva. To nije ništa novo: o tome se raspravlja već godinama, ali napredak u rešavanju problema je vrlo skroman.
U izvjesnom smislu, raspodjela udjela u pravu glasa između zemalja članica MMF-a i Svjetske banke nije naročito važna. Ono što je važno jeste mogućnost blokiranja odluka, za šta je potrebno skupiti 15 odsto glasova, što trenutno imaju jedino Sjedinjene Države. Prilagođavanje broja glasova stvarnoj ekonomskoj snazi zemalja vjerovatno bi ukinulo pravo veta koje imaju Sjedinjene Države i možda bi, što je još važnije, olakšalo uspostavljanje koalicije zemalja globalnog juga koje bi zajedno mogle da koriste isto pravo.
Ipak, sada je važnije pitanje treba li temeljno reformisati postojeće institucije ili je bolje napraviti nove međunarodne ekonomske organizacije koje će direktnije odražavati odnos ekonomskih snaga, kao i ekonomske politike koje daju najbolje rezultate. Ovo poslednje nije samo pitanje prava glasa, već i pitanje meke moći ekonomske misli.
Kina i BRIKS su učinili prve korake u pravcu izgradnje takvih novih institucija, posebno osnivanjem Nove razvojne banke (koja uključuje sve zemlje BRIKS-a) i Azijske infrastrukturne investicione banke. Ali one su još u ranoj fazi i globalni domet im je ograničen. Kini i globalnom jugu nedostaje iskustvo u izgradnji takvih institucija. Kao što pokazuje knjiga Marka Mazowera Upravljanje svijetom, sve međunarodne institucije, od Poštanskog sindikata, osnovanog u drugoj polovini 19. vijeka, do Međunarodne organizacije rada (ILO) osnovane posle Prvog svjetskog rata i Svjetske banke i MMF-a 1944. godine, gradile su zapadne sile. Na konferenciji u Breton Vudsu 1944, uprkos učešću brojnih zemalja (na primjer Egipta, Iraka i Indije koji su još bili pod stvarnom ili formalnom kontrolom Velike Britanije) i Kine (čija je vlada kontrolisala samo dio zemlje), moć da donose odluke imale su samo Sjedinjene Države i Velika Britanija. Problem sa kojim se danas suočavaju zemlje BRIKS-a jeste kako da ovladaju vještinom građenja međunarodnih organizacija koje će uvažavati novu ekonomsku i političku realnost i istovremeno dati dovoljno pravo glasa zapadnim silama, čija uloga više nije onakva kakva je bila prije osamdeset godina, kao i mnogim manjim zemljama. Posebno je važno uključivanje i davanje glasa afričkim zemljama koje su po broju stanovnika jedini deo svijeta koji još raste.
Postoji još jedan, za Kinu vjerovatno najrelevantniji zadatak. Promjena raspodele globalne ekonomske moći znači i to da su ekonomski najuspješnije zemlje u proteklih pola vijeka bile one u Aziji. Pitanje je kako znanja o tome šta u ekonomskom razvoju daje rezultate prenijeti drugim zemljama koje su po dohotku po glavi stanovnika daleko iza Kine. Napredak Kine do statusa zemlje sa višim srednjim dohotkom bio je na mnogo načina specifičan i određen lokalnim okolnostima: od sposobnosti da se donošenje odluka decentralizuje da bi se tako ustanovilo šta u praksi daje najbolje rezultate, preko važne uloge države u nekim sektorima, do sprovođenja ključnih ekonomskih odluka snažnim djelovanjem izvršne vlasti, kao i organizovanja sveobuhvatnih antikorupcijskih kampanja. To nije lako izvesti u drugim zemljama. Važno je locirati osobenosti kineske ekonomske politike koje se mogu primjenjivati na drugim mjestima da bi se dobili slični ekonomski rezultati.
To nije lak zadatak. Ne samo da je potrebno identifikovati ključne pokretače rasta u Kini, nego treba i odabrati one koji su dovoljno univerzalni i time prenosivi u druga okruženja. Uprkos mnogim pojednostavljivanjima i pretjerivanjima u tumačenu Vašingtonskog konsenzusa, pravila koja je on sadržao bila su dovoljno jasna i uopštena (apstraktna) da se jednako mogu primijeniti u siromašnoj zemlji kao što je Mali i bogatoj zemlji kao što je Južna Koreja. Nerazumno naglašavanje nekih načela (privatizacija većine aktivnosti, uključujući one s važnim eksternalijama i monopolskim moćima, ili eliminisanje kontrole kretanja kapitala) može biti nedostatak, ali prednost Konsenzusa je njegova univerzalna primjenjivost. Dužnost Kine i ekonomista koji proučavaju kinesko iskustvo jeste da dođu do slične liste ekonomskih preporuka koja će bolje odražavati politike koje funkcionišu u dvadeset prvom vijeku, nego što je to slučaj s Vašingtonskim konsenzusom, koji je izvorno definisan 80-ih godina kao odgovor na dužničku krizu u Latinskoj Americi.
Ovaj tekst je pisan za China Daily.
Global inequality and more 3.0, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
