Piše: Dr Dragan Jakovljević
Pri čemu se podrazumijeva, da on "mora biti dio našeg modernog identiteta". Pritom se ustrajava na tome da veliki pisci "ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokolenja... Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo..."Time se, pak, uvodi u igru jedno zapravo dvostruko relativisanje razumijevanja Njegoševog djela: Jedno generacijsko – da je dakle svaka nova generacija ljudi opunomoćena da koncipira svoje vlastito, osobeno tumačenje tog djela; drugo unutargeneracijsko, s obzirom na osjetne razlike u mišljenjima i usmjerenjima između raznih slojeva jednog te istog pokoljenja. Takva dvostruka relativnost može u principu odvesti i na stranputicu, uz rizik zapadanja u jednostranosti i proizvoljnosti razumijevanja, te ka modeliranju Njegoša po svom vlastitom svetonazornom i političkom liku. U sličnom smislu je politikolog S. Pavlović konstatovao "da se Njegoševa poema (Gorski vijenac) može čitati na onoliko načina, koliko ima čitalaca kroz vrijeme". Ovdje se relativisanje čak premješta sa generacijske razine na razinu individualnih čitalaca, čime se u još većoj mjeri otvaraju vrata interpretativnom subjektivizmu. Sa druge strane on, kao izgleda i Brković, paralelno sa isticanjem otvorenosti za različite interpretacije ujedno traži i uvažavanje istorijskog konteksta u kojem se je oblikovalo Njegoševo impozantno djelo. Naglašavajući, da "ne bi trebalo da se čita izvan konteksta vremena u kojem je (Gorski vijenac) nastao" (S. Pavlović)! Takvom uobziravanju konteksta se pritom ne pridaje relativistički indeks, tj. izgleda da ga se smatra u principu intersubjektivno utvrdljivim. Tako da bismo onda imali jedno uzajamno neusaglašeno dvojstvo polazišta pri tumačenju Njegoša: sa jedne strane dopuštanje generacijskog i individualnog subjektivizma čitanja njegovih djela, sa druge, pak, priznavanje objektivizma u prezentovanju istorijskog konteksta tih istih djela. To sad samo sobom ne mora značiti protivrječnost, ali ipak generiše izvjesnu tenziju u sklopu ukupnog pristupa razumijevanju Njegoša, koju bi svakako valjalo osmisliti. Pitanje je samo, u kom pravcu bi to osmišljavanje "svijesti o kontekstu" išlo.
Jasno je za sada to da ovi moderni tumači napuštaju načelo "Čitaj kako je napisano" i tradirano shvatanje Njegoševog književnog nasleđa, njegovo posadašnjenje. Dok do diskusije i razmjene mišljenja između tradicionalistički orijentisanih njegošologa i modernista ne dođe, ukazao bih na određene primjetne jednostranosti poslednjih, te i na prepoznatljivu političku pozadinu njihovog pristupa. Jedan od vidova te jednostranosti sastoji se u obraćanju pažnje na neki određeni aspekt Njegoševe poezije i njegovo prenaglašavanje u odnosu na druge. Tako je recimo slikar D. Popović (DANU), autor kontroverznog spomenika Njegošu na Cetinju isticao erotstvo i erotizam, sa kojim on tek biva kompletan kao pisac. Ne izjašnjavajući se pritom o drugim konstitutivnim aspektima, koji su valjda takođe doprinijeli njegovoj "kompletnosti". Popović, međutim, insistira, da se on "upravo u erotizmu" i dakle ni u čemu drugom "pokazuje kao pjesnik" – što je jedno radikalno jednostrano gledište. Povrh toga, on je više puta ponavljao svoje navodno otkriće da je Njegoš "samo sticajem okolnosti postao vladika" (dok je zapravo "rođeni pjesnik"). U ovakvim, naizgled bezazlenim primjedbama, očituje se rasprostranjeno nastojanje autora datog profila, da Njegoša distanciraju od crkve. Takvom pristupu moglo bi se protivstaviti zapažanje profesorice UCG S.Tomović Šundić, da je Njegoševa religioznost data "i po njegovom vaspitanju i obrazovanju, jer ga je vaspitavao jedan od najreligioznijih duhova Crne Gore, Sveti Petar, njegov stric"! Štaviše, ta religioznost je od "najdubljeg tipa", i njegov najdublji "svjetonazor je religiozni": "bez religiozne misli ne bismo imali ni Njegoševu misao, niti bismo mogli da imamo `Luču` i sva njegova druga djela". Na pozadini te i takve njegove religioznosti, možemo onda smatrati da je njegov položaj vladike prije bio primjereni poziv, nego tek puki slučaj (kako to pokušava sugerisati D. Popović).
B. Brković je pak i uz pozivanje na ranog Krležu nastojao da plasira tezu o svojevrsnom prevazilaženju hrišćanstva uz priklanjanje paganstvu kod Njegoša. Pritom se ističe da je u njegovom "promišljanju svijeta" navodno na djelu nadvladavnje Božanske "vrhunaravne (tj. natprirodne) svrhe". Sam Krleža je ustvrdio: "on je smisao zbivanja počeo otkrivati isključivo u čovjeku samom i tako se oprao od mutne i nečiste vrhunaravnosti", te da "upravo ovo oslobođenje, ova katarza od svih svrhovitih bića višeg reda, predstavlja osnovu formulu za poimanje njegove poetske misli". No radi se nažalost o jednom izrazito jednostranom i površnom čitanju Njegoša, formulisanom u istorijskom kontekstu vladavine marksizma i sa njime povezanog poletnog ateizma u posleratnoj Jugoslaviji, koje bi teško moglo biti priznato kao mjerodavno. Pažljivije sagledano, iz Njegoševog djela se naprotiv ne može eliminisati "bogočovječanska perspektiva" (S. Tomović Šundić). Stoga je i akademik CANU, profesor UCG S. Jelušić konstatovao "neprekidnu prisutnost temeljne ideje Boga" u njegovim književnim spisima, te primijetio: "Ono što je karakteristično za Njegoša jeste upravo njegova temeljita bivststvena, suštinska religioznost".
Politička pozadina modernističkih čitanja Njegoša sadržana je prepoznatljivim načinom u jednom upornom nastojanju da ga se distancira od crkve, naroda i Kosovskog mita – u skladu sa njihovim vlastitim političkim opredjeljenjima. I za sada nisu u izgledu korekture u tom spornom stremljenju.
(Autor je redovni univerzitetski profesor u penziji)
