Piše: Milisav S. Popović
Ne zato što "pojmovnost" koju imenuje ne postoji u drugim, već zato što nema načina da se prenese u potpunosti "kako valja" – ili još bolje – kako emocija koju oslikava zaslužuje. U tome i leži najveći izazov, a ujedno i najljepša draž prevođenja: ne puko preslikavanje značenja, već stalna potraga za najbližim prirodnim ekvivalentom.
U lingvistici, to je izraz koji označava onu riječ, frazu ili strukturu koja u "jeziku cilja" predstavlja njeno najvjernije značenje, osjećaj i kontekst izvornog izraza. Nikako doslovan prevod, već intuitivno približavanje nečemu što ne postoji u rječniku, ali mora da se osjeti. Da se adekvatno doživi.
U prevodilačkoj vještini, najbliži prirodni ekvivalent je istina u drugom ruhu. Riječ koja nije ista, ali se doživljava jednako. I upravo to je ono što nas danas zanima, jer ono što važi za jezike, važi i za duše.
Postoji metod (unutar deskriptivnih matrica) koji se bavi tzv. "prevođenjem čovjeka". Njegovih potreba. Žudnji. Traktat o neizgovorenoj gladi za ljubavlju. Šta bi zapravo, u njegovom smislu, bio taj najbliži prirodni ekvivalent koji bi ga učinio "punim"? Primjećujete, više nije pitanje jezika, već zamka postojanja. Enigma duše koja traži nešto što joj je poznato, ali ne i formulisano. Jer, epsiijacija želje u postulatu kaže "da samo znamo šta ćemo – to `šta i ko` dobićemo". Izgleda da kapacitet za uvod u "eliksir čežnje" ne posjedujemo...
U profiličarskom jeziku ponašanja, ovaj fenomen nazivamo: afektivna transpozicija identiteta. To je trenutak kada pojedinac, svjestan ili nesvjestan svojih unutrašnjih vrijednosti, projektuje vlastiti ideal ljubavi u odnos s drugom osobom, tražeći ne savršenstvo, već – prepoznatljivost.
Traži ono što najviše liči onome što je u njemu nekada bilo čisto, iskonsko, neslomljeno. Traži da ga neko voli onako kako bi on volio sebe da je znao kako.
Ovaj pojam nije za svakoga – ni u spoznajnom, niti shvatljivom dijapazonu... posebno ne u kulturoškoj ogradi koja nije otvorena za "drugačiji" doprinos. Afektivna transpozicija identiteta ne staje u tabele ni testove. Teoretičari smatraju da se ona otkriva samo onima koji su prošli kroz unutrašnju žeđ za smislom. Jer, da bi neko tražio najbliži prirodni ekvivalent ljubavi, mora prethodno znati šta mu sve nije bilo dovoljno. Mora imati arhivu tišina, zbirku neodgovorenih pisama (koja nikada sročena nisu), stotine doskoka koji su promašili suštinu.
U emocionalnoj arhitekturi čovjeka, ono što najdublje čuvamo nije slika voljene osobe, već osjećaj koji je u nama budila. Ta emocija nema ime. Ali ima trag. I ima mjeru.
U prevodu: ne tražimo istu osobu. Tražimo isti osjećaj. Tražimo njegov najbliži prirodni ekvivalent.
Ljubav, kad se ogoli do srži, nije grandiozna. Nije ni idealizovana. Ona je – prisustvo. Mora da odzvanja sa čovjekovim najdubljim akordima.
Sazrela, ukusom raskošna i misaono zaokružena, sa svim nijansama koje čine tvoj (nekada zagušeni) glas – glasnim. Prepoznatljivim. Njom uvodiš dodatne slojeve gustine i složenosti koji podižu smisao same kože tvoje duše iznad nivoa svakodnevne refleksije... gdje sve, sa osobom (čiju si ljubav stekao) odmah na početku miriše da si zakoračio u svijet gdje se misli ne poslužuju, već otkrivaju. I gdje će neponovljivost trajti mnogo duže od tebe... i nje.
Kao kad čuješ melodiju koju nikad ranije nisi čuo, a znaš je napamet. Afektivna transpozicija identiteta.
Radi se o emociji koja ne mora da se dokazuje. Nije joj funkcija da bude funkcija. Ne traži da budemo neko drugi. Dovoljno je da budemo – prisutni.
Jer najbliži prirodni ekvivalent ljubavi u našem životu neće doći kao vatromet. Doći će kao tišina u kojoj Ti (tvoje srce) konačno prestaje da se bori.
Danas se sve mjeri brojevima, uspjesima i pojavljivanjima – pa ovaj pojam izgleda kao relikvija iz nekog doba između epoha. Nije. Tek jedna od istina koja je preživjela savremeni cinizam.
Svaka lijepa emocija, da bi bila stvarna, ne mora da bude uzvišena. Računajući ljubav. Samo da rezonuje s čovjekovim najdubljim identitetom. Tvoje najbliže moguće savršenstvo.
Najtačnija definicija u "prevodu tebe".
I kad prođe, ako prođe, nećeš je oplakivati kao gubitak. Već čuvati kao prisustvo. Jer ono što je bilo najbliže prirodnom ekvivalentu onome što si u sebi najviše volio, ostaje.
Kao tišina između dvije osobe koje zajedno više ne postoje. Kao sve ono što nije izrečeno, a zna se.
Priča što se filigranski izvezla oko tebe.
A to, prijatelju, nije malo. To bi, zapravo, bilo sve.
(Autor je književnik)
