Piše: Janis Varufakis

Nažalost, čak i prije druge pobjede američkog predsjednika Donalda Trampa, ta opcija je potonula u domen neostvarivog. I to je svima jasno.

Prvo, prelazak na ratnu ekonomiju pokazao se kao dar s neba za ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegov režim. Drugo, čak ni Trampov prethodnik, Džo Bajden, nije bio spreman na članstvo Ukrajine u NATO-u i zaustavio se na neodređenim obećanjima. Treće, obje stranke u Sjedinjenim Državama snažno su se usprotivile ideji da se NATO trupe bore zajedno sa ukrajinskim.

Dakle, u izlivima licemjerja od kojih zastaje dah, brojni govori na temu "Putin je novi Hitler" nikada ne uključuju obavezu oružane borbe na ukrajinskoj strani do vojnog poraza Putinove vojske. Umjesto toga, kukavički Zapad šalje oružje iscrpljenim Ukrajincima da u njegovo ime poraze "novog Hitlera" – ali bez direktnog učešća zapadnih snaga.

Neizbježno i uprkos hrabrom otporu brojčano i tehnički nadjačane ukrajinske vojske, jedini strateški cilj evropskih lidera nije uspio – i to je činjenica koja bi ostala ista i da je Tramp izgubio novembarske izbore. On je samo glasno izgovorio istinu, s brutalnošću koja odražava njegov dugogodišnji prezir prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, kao i prema EU. Bez plana B, oslabljena dvodecenijskim ekonomskim propadanjem, Evropa pokušava da odgovori na Trampovu politiku prema Ukrajini.

Posle Minhenskog sporazuma iz 1938, Vinston Čerčil je izrekao slavnu ocjenu da je Nevil Kamberlain mogao da "bira između rata i gubitka časti. Izabrao je gubitak časti, ali dobiće rat." U strahu da ne ponove istu grešku, lideri EU se spremaju da još jednom pogriješe, ovog puta u suprotnom smjeru: njihovo opredjeljenje za rat do pobjede uskoro će ustupiti mjesto prihvatanju ponižavajućeg mira koji će Tramp sa zadovoljstvom nametnuti i njima i vladi Zelenskog kada budu došli da mole za pomoć.

Istina je da Evropa mora biti na visini zadatka ili prestati da postoji, ali postavlja se pitanje kako da postigne to želi. Šta zapravo nije u redu s Evropom? Šta joj najviše nedostaje?

Nevjerovatno je da Evropljani nisu u stanju da vide odgovor koji je očigledan: Evropi nedostaju pravo ministarstvo finansija, neki ekvivalent Stejt departmenta i parlament s dovoljnim ovlašćenjima da zaobiđe ono što sada glumi evropsku vladu (Evropski savjet). Što je najgore, još nije otvorena rasprava o tome kako zatvoriti zjapeće rupe u evropskoj institucionalnoj arhitekturi.

EU od početka zazire od bilo kakvog mirovnog procesa u Ukrajini upravo zato što bi to razotkrilo sve probleme njenog bloka. Ko bi predstavljao Evropu za pregovaračkim stolom, ako bi je Tramp pozvao da mu se pridruži? I čak ako bi Evropska komisija i Savjet mogli da mahnu čarobnim štapićem i stvore veliku, dobro naoružanu vojsku EU, ko bi imao demokratski autoritet da njene vojnike šalje da ginu i ubijaju?

Takođe, ko može prikupiti dovoljno poreza da osigura trajnu borbenu gotovost vojske EU? Proces odlučivanja koji traži angažovanje više vlada EU znači da niko nema demokratski legitimitet za donošenje takvih odluka.

Kada je Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, najavila inicijativu ReArm Europe, to je prizvalo tužna sjećanja na nekompetentni Junkerov plan, Green Deal i Plan oporavka. Novinski naslovi su opet puni velikih brojki, ali iza njih opet nema supstance. Da li neko zaista očekuje da Francuska poveća neodrživi deficit u javnim finansijama da bi finansirala naoružavanje?

U nedostatku institucija za implementaciju vojnog kejnzijanizma, jedini način na koji se Evropa može ponovno naoružati jeste preusmjeravanje sredstava namijenjenih obnovi propale društvene i fizičke infrastrukture – što će dodatno oslabiti Evropu koja se već gorko suočava sa nezadovoljstvom svojih građana i usponom krajnje desnice širom kontinenta. Zašto? Da li iko stvarno vjeruje da će se Putin uplašiti od evropskih granata i haubica, dok je sama Evropa sve dalje od uspostavljanja federalne uprave neophodne za odlučivanje o pitanjima rata i mira?

ReArm Europe neće donijeti pobedu Ukrajini, ali će gotovo sigurno gurnuti EU u još dublje ekonomske probleme – što je temeljni uzrok slabosti Evrope. Da bi Evropljani osigurali bezbjednost pred dvostrukom prijetnjom Trampa i Putina, EU treba da uspostavi svoj mirovni proces.

Prvo, ona mora jasno odbaciti Trampov predatorski pokušaj da se dokopa prirodnih resursa Ukrajine. Zatim, nakon što natukne mogućnost ublažavanja sankcija i povraćaja 300 milijardi dolara zamrznute imovine (koja se ne može istovremeno koristiti kao adut u pregovorima i za obnovu Ukrajine), EU bi trebalo da započne pregovore s Kremljom, nudeći mogućnost sveobuhvatnog strateškog aranžmana u kom bi Ukrajina postala ono što je Austrija bila za vrijeme Hladnog rata: suverena, naoružana, neutralna zemlja, integrisana sa Zapadnom Evropom onoliko koliko njeni građani to žele.

Treće, umjesto izdržavanja dvije ogromne armije duž dogovorene granice, EU treba da predloži demilitarizovanu zonu dubine najmanje 500 kilometara sa svake strane, pravo na povratak svih raseljenih lica, dogovor u stilu Sporazuma na Veliki petak za upravljanje spornim područjima i zeleni New Deal za ratom razorena područja, koji bi zajednički finansirali EU i Rusija. Sva otvorena pitanja treba rješavati pregovorima koji bi se vodili pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija.

Konačno, EU treba da iskoristi mogućnost relaksiranja carina na kinesku robu (naročito zelene tehnologije) i sankcija na izvoz tehnologija u cilju otvaranja pregovora s Kinom o novom bezbjednosnom aranžmanu koji će smanjiti napetosti i uključiti Kinu u projekat zaštite suverene Ukrajine.

Ako zaista želimo da ojačamo Evropu, prvi korak nije ponovno naoružavanje. Prvo treba iskovati demokratsku uniju. U protivnom će stagnacija nastaviti da nagriza evropske kapacitete, čineći je nesposobnom da obnovi ono što će ostati od Ukrajine kada Putin završi s njom.

Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”