Piše: Milisav S. Popović
Dobro pijan, brkova zamašćenih od znoja i pečenog mesa, podiže obrvu sa svežnja:
–Mogu li da zavirim?
–Slobodno. – rukom mu pomognu da skloni katanče sa drvenog preklopa, dok je prstima lijeve privlačio rakiju.
Vatra zapucketa. Naišla na suve čaure, pa se razramila, na tren sklonivši kaiševe oko struka... ne zbog njih. Zbog mrtvih insekata je plesala. Za njih dvojicu je nije bilo briga.
– Koliko ih ima? – pažljivo je listao stranicu po stranicu. Na svakoj po nekoliko svežuljaka... Poput papirnih vena, tragovi gužvanja na ceduljicama. I rukopisi... tako različiti.
– Tri hiljade i nešta... – sjuri osmu, ni majčino mlijeko ne bi moglo slađe – ... Nisam mogao sve da sačuvam. Sa nekih boja utekla, vlaga probila znaš... drugima falili komadići... Nečitljivo.
– Kako si ih izvlačio iz boce?
– U početku prutićem... kasnije sam izmotao navoj žice, pa stavio odozgo... ono, natopio parče gume na vrh. – podiže kvasne oči i zagleda se u tačku na tavanskoj gredi – Vidiš, tu ima onih što su preko pet decenija stare.
– Ima li mene? –shvati šta je pitao, pa se zacrvenje.
– Haahaha! – munu ga u rame – Ne znam. Provjeri! I ti si znači bocu nekoj slao?
Debeljko mu umalo ne skliznu sa krila, pa kanda uvrijeđen, stegnu knjigu i uskoči facu:
– Naravno! I ja sam volio!
– Opa! – potapša ga za pomirenje po leđima–Pa, da li se ostvarilo?
Zaćuta. Tako glasno da je i vatra zastala. Naćulila uši.
Ovaj okrenu glavu i poče sebe kroz hartiju da razlistava...
Shvati da nije trebalo da ga pita.
"Da te zlo oslobodi i napusti, i da se vratiš meni"– pročita jednu naglas– Ovo mora da je neka što se nadala da će jado zbog nje da se razvede.
"Sve od krasote da ti se desi, krasna moja" – muški rukopis.
"Živjeti bez tebe je kao drvo bez voća" – obojica prasnuše – Sjećaš li se male Garove? Ovo liči na nju. Ta je svakog mjeseca nekog do smrti voljela.
– Da, da... Kako su je ono zvali?
– Šnjula.
– Tačno, čovječe! Vazda li je preturala po torbama... krala bojice i tempere – naglo zastade – Stani malo... zar nije umrla?
Jeste, budale stare. Dok je mlada bila. Nestala tek tako.
– Oprosti, Šnjula – otpiše u njeno zdravlje.
Tja, pijanima objašnjavati da se "za pokoj duše" kaže.
Inače, zvala se Marija. Brzo su je svi zaboravili. Da nije bilo ovog podsjećanja, ne bi se sjetili ni kako je nekada glupo voljela. Još gluplje pisala. A opet, možda poruka u boci i nije bila njena. Kako god... samo si bila dio prisjećanja. Nastavi da spavaš. Oprosti, Marija.
– Čudna istorija patetike. No, i ovo se završilo. Inače bi pola grada imalo zaglavljene toalete...
– Da. Patetika – natoči devetu – Kad samo pomisliš koliko je naroda odlazilo gore, pa bacalo želje u vir... a sve zbog priče kako se "nekad davno jedna moma usrećila", jer je ponornica njenom dragom poruku prenijela. Pa su živjeli srećno do prvog problema.
– Rijeke su lažljive... posebno gorske – podvi u dva kruga kraj brka – A, bogati, jesi li ti ikad gore bio?
– Aha.
– I? Kako je prošlo?
– Pročitaj... – tapnu na "Debeljka" – Poslednja stranica.
Uz samu koricu, izdvojena od ostalih, čisto da ne smeta, preklopljeno parče lista sa linijima, a u njima nekoliko sitnih redaka:
Nikad nisam želio svijet da obiđem.
Čemu tumaranja?
Htio sam samo da ugledam tebe.
Da te upoznam.
Ali nisam imao putokaz.
Nisam znao kuda?
Moja si uspomena na nedoživljeno,
A život mi se oko tebe spleo.
Ni ime ti nisam doznao.
Žao, o kako mi je žao što te nikad nisam sreo.
– Kada si napisao?
– Bah... prije dvadeset i nešto godina – odvoji se od drugara, i ode do prozora. Pogleda van, da vidi čime se noć zanima.
– Rekoh ti ja, patetika! – osmjehnu se, a duša mu grudi iznutra zagreba.
– Da, zbilja patetika – odsjaj oka u oknu mraka.
– I, dogodi li se ikada?
– Nikada.
Okrenu lice dopola, pogleda u prijatelja, osmjehnu se i podiže čašicu:
– Ma, dosta o glupostima!
Ovaj spusti pored stolice "Debeljka". Obrisa suzu rukavom od džempera:
– Za srce!
– Za srce u go..ima.
*
Za sve one koji su čekali na bezbroj načina.
(Autor je književnik)
