Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić

Neslaganje se više ne poima kao legitimna pozicija unutar horizonta pluralnosti, već kao prijetnja moralnoj ontologiji protivnika. U takvoj atmosferi, svaki fizički napad na političkog aktera nije puki incident, već artikulacija dublje krize: njegova materijalnost postaje simbolički iskaz, a pojedinačni čin dobija težinu paradigme. Napad na predsjednika Opštine Budva, Nikolu Jovanovića, stoga se ne može čitati izvan šireg simboličkog okvira; on predstavlja simptomatsku kulminaciju jednog gotovo neprimjetnog, ali razornog procesa

– erozije same ideje političke zajednice kao prostora suživota unutar razlike. Onog trenutka kada diskurzivni prostor biva napušten u korist sile, kada polemiku zamjenjuje udarac, dešava se tihi kraj politike – ne kao tehnike upravljanja, već kao ontološke mogućnosti zajedničkog postojanja.

Polis, kao arhetipski ideal političke zajednice, ne počiva na iluziji saglasja, već na pretpostavci mogućnosti zajedničkog jezika – prostora u kojem se razlika ne ukida, već artikuliše, i gdje se neslaganje ne percipira kao prijetnja, već kao oblik suživota. Ključno za političko kao takvo jeste sposobnost da se razluči između opozicije i negacije, između polemičkog i destruktivnog. Kada ta distinkcija iščezne – kada "drugost" više nije artikulisani korelativ identiteta, već njegova ontološka prijetnja – dolazi do regresije iz političkog u sferu nagona, iz agonističkog pluralizma u neprijateljski binarizam. Protivnik tada nije više sugrađanin s različitim stanovištem, već ontološki neprijatelj, čije fizičko uklanjanje postaje akt "očišćenja" zajednice. To je klizanje iz politike u pre-političko, iz kulturne diferencijacije u biološku eliminaciju. Nasilje nad gradonačelnikom Budve ne iscrpljuje se u fizičkoj povredi pojedinačnog tijela, niti se može razumjeti unutar koordinata kaznenog ili etičkog incidenta. Riječ je o performativnom aktu simboličke destrukcije – gestu koji ne pogađa samo čovjeka, već i formu koju on otjelovljuje, funkciju koju vrši, i simboličku arhitekturu političkog predstavljanja koju njegov položaj označava. Otuda, njegovo tijelo biva upisano u jedan dublji narativ zajednice: narativ o slomu povjerenja, o povratku sile, o političkom nihilizmu.

Nasilje nad tim tijelom označava ne samo krajnji stadij dekadencije političke kulture, već i radikalnu izloženost zajednice – njen neuspjeh da zaštiti temeljne norme. Jer zajednica ne postoji samo kroz zakone koje propisuje, već i kroz granice koje poštuje. U tom smislu, ovdje se otvara prostor za ontološko pitanje: kakva je priroda zajednice koja dopušta da udarac postane dio njenog političkog govora? Nije li već sam čin moguće povrede znak da se zajednica raspukla – ne po liniji ideologije, već po liniji simboličke (ne)moći da se prepozna vrijednost političkog neslaganja?

Ako je nasilje čin kojim zajednica gubi sebe, onda je odgovornost čin kojim se ona obnavlja. Ali ta odgovornost ne može biti svedena na pravnu sankciju, na institucionalno saopštenje ili na jednodnevni moralni refleks. Prava odgovornost je spoznaja da zajednica nije napadnuta spolja, već iznutra. Da kriza nije došla sa margine, već iz centra. Da udarac nije bio samo fizički, već političko-antropološki. Odgovornost, u tom smislu, nije poziv na osvetu, već na obnovu jezika. Na povratak riječi koja ima moć da zaustavi pesnicu. Na stvaranje uslova u kojima se funkcija, institucija, mišljenje – pa čak i lični integritet – štite ne zbog osobe koja ih nosi, već zbog zajednice koja ih garantuje.

Tijelo koje je bilo meta nasilja više nije samo empirijski nosilac bola; ono postaje simbol, semiotička rana u tkivu zajednice. U toj rani sabira se ne samo povreda, već i poruka: da je simbolički poredak narušen, da je zajednica, u svojoj fragmentaciji, izgubila sposobnost da održava svoje granice ne kao puko prostorno ograničenje, već kao granice značenja i smisla, kao prostor u kojem se održava dijalog identiteta i različitosti.

Udarac, u ovom kontekstu, nije više puki čin fizičkog nasilja: on je akt ukidanja jezika. A tamo gdje se jezik povuče pred udarcem, prestaje postojati zajednica u političkom smislu te riječi; ostaje tek raspored interesa bez unutrašnje kohezije, bez moralnog ili simboličkog horizonta. Nestaje prostor u kojem se mogla uspostaviti razlika između pravde i osvete, između autoriteta i brutalnosti, između diskursa i sile.

Filozofski uvid nam otkriva da nasilje ovdje nije samo transgresija zakona, već znak dubljeg ontološkog poremećaja: ono je poništenje "mi" kao otvorene, ranjive i refleksivne političke forme. Udarac suspenduje jezik, a time i sam temelj političke zajednice – onaj tihi konsenzus da je razlika podnošljiva, da je prisustvo drugog dozvoljeno, čak i kad izaziva nelagodu.

Izabrani predstavnik, ma koliko bio politički različit, otjelovljuje dvostrukost: on je istovremeno i funkcija i čovjek, simbol i smrtnik. On je tijelo u kojem se zajednica ogleda – ne samo kao skup političkih odluka, već kao granica između jezika i sile, između ranjivosti i odgovornosti. Kada se na to tijelo udari, udara se i u samu mogućnost reprezentacije: raskida se nit povjerenja kojom zajednica još pokušava da zamisli vlastiti kontinuitet.

Zato ono što se na prvi pogled ukazuje kao incident – lokalizovan, personalizovan i efemeran – u svojoj suštini razotkriva simptom dublje disolucije zajedničkog horizonta. Nije riječ o devijaciji, već o manifestaciji: pokazatelju da se zajednica više ne održava kao politička forma, već se rastače u amorfnu dinamiku afekata lišenih normativnog usmjerenja, bez unutrašnje arhitekture smisla.

Naša odgovornost danas poprima ontološku dimenziju: pitanje više nije samo kako da se suprotstavimo nasilju, već hoćemo li obnoviti jezik kao prostor susreta, priznanja i razlike, ili ćemo dopustiti da rana preuzme funkciju identiteta – da tijelo, a ne riječ, preuzme ulogu nosioca simboličkog tereta zajedništva.

Na nama je da odlučimo: hoćemo li biti čuvari simboličkog poretka koji omogućava razliku bez destrukcije, disenzus bez eliminacije – ili ćemo, prećutno i možda nehotice, postati saučesnici u uspostavljanju novog ontološko-političkog režima, u kojem ranjeno tijelo postaje jedina preostala istina zajednice, a njegov bol posljednji govor politike.

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"