Piše: Marko Prelević
Da li je na to Bajaga mislio (jedno je sigurno: nije mislio na Berlin) kada je prvi album sa "Instruktorima" nazvao "Pozitivna geografija"? Mada taj debi jeste pokrio cio svijet. Od najvećeg njemačkog grada, preko onog sjeverno–južno od Brazila i kosooke cure iz Kampućije, pa na kraju do Jadrana i njegovih papalina – ubodite random tačku na globusu što se vrti (poslužiće i oni što mogu da se koriste kao lampe), i Bajaga je imao nešto da kaže o njoj.
U posljednjih deset mjeseci, prvo kako su studenti krenuli da špartaju po Srbiji(ci), a potom i kada su građani, sa studentima ili bez njih, počeli da organizuju proteste, osjećam se pomalo kao mladi gospodin Bagajić. Kako se pojavi neka vijest, kako poleti kakvo jajašce prema opštinskom ili mjesnom odboru naprednjaka, tako krenu asocijacije.
Za sve su krive slobodne subote, Beograd (ovakav kakav je) i naš prvi automobil, sada već legendarna crvena "fijesta". Ima tome skoro pet godina kada smo se dogovorili da ćemo se svakog vikenda buditi ranije, umaći iz grada čim prije i piti prvu kafu i žuto energetsko piće na nekoj pumpi. Krenuli smo prvo "u lokal", Pančevo pa Smederevo, pa Ruma pa Aranđelovac, pa Požarevac pa Zrenjanin, da bi naš itinerer i naša kilometraža postajala sve ozbiljnija. Jedini uslov – blame it on the budget – bio je da možemo u jednom danu da odemo i da se vratimo. Bez (pre)spavanja, dakle.
Tako smo upoznali Suboticu, Sombor, Petrovac na Mlavi, Gornji Milanovac, Ćupriju, Topolu, Bečej, Kulu; uglavnom se ne bismo ni pripremili za gostovanje, vodeći se onom kartu čitaj a seljaka pitaj, pa bismo restorane, prodavnice švercovane robe iz Rumunije i Bugarske, pečenjare, buregdžinice i po koju čašicu razgovora pronašli bazajući. I lokalne atrakcije, naravno: selo Gazda Jezde, selo i rodnu kuću Lučeta iz Kasindola, selo Miroslava Ilića, jasno već...
Bilo je to osvježavajuće iskustvo, posebno za opipavanje pulsa Srbije; a u drugoj i trećoj sezoni, kada smo izgustirali urbano, postaćemo prilježni posjetioci manifestacija, najviše gastronomskih. Od dana mađarske kuhinje u Skorenovcu (najjužnijem mjestu sa mađarskom većinom na svijetu!) preko Kobasicijade u Bijelom Blatu (tamo žive i Bugari Palćani!) do Palacsinta Fesztivála u Bácsföldváru, pardon Bačkom Gradištu – sve smo probali.
Možda ona "Upoznaj Srbiju da bi je više volio" i nije neistina, govorili smo dok smo se, punih stomaka i sa kesama štrudli, meda i domaćih radnosti u gepeku, vraćali u smrdljivi grad; i mada smo prorijedili izlete, i dalje mogu, pitajte samo, da vam kažem gdje da jedete u Vršcu ili Sremskoj Mitrovici.
A onda su se desili studenti, a onda su se desili protesti. Kako se koji grad budio, kako je koje mjesto davalo znake života i polako se oslobađalo, tako smo i mi popunjavali svoje intimne listiće, pozitivne, zanimljive geografije. Već smo na ovom mjestu apsolvirali koliko je važno što se Srbija srela – u Novom Pazaru, u Kragujevcu, u Novom Sadu, u Nišu, u Beogradu – ali je jednako važno što su i ljudi počeli da doživljavaju svaki od tih inih gradova kao svoj, tražeći kakvu-takvu povezanost.
I ja bih, eto, pratio vijesti i onda bi mi se lice svaki put ozarilo.
Kosjerić je onaj grad u kojem bi voz samo stao i niko nikada ne bi ušao ni izašao, a vidi ga sad; Bačka Palanka je mjesto mojih drugara Zvezdinih navijača; u Bačkom Petrovcu ima najbolji "Klobasafest", ali samo ako volite ljuto i ako volite Slovake; u Vrbasu postoji putokaz koji veli "Željeznička stanica", tako po crnogorski; u Prokuplju je živio P. i baš smo se dobro napili, ne jednom; Bešenovo, gdje je SNS poražen na izborima za mjesnu zajednicu, ima ono jezero u kojem je skroz okej okupati se; u Gornjem Milanovcu ima i "Norveška kuća" i fabrika "baltik" vodke; u Velikoj Plani ima i "Mek", a i jednom nas je zaustavila policija...
Na kraju je, ili je to bilo na početku, došlo Valjevo. Prošlog ljeta smo se vraćali s Divčibara, pa krenuli starim putem pored Gradca, uhvatili đir kroz Tešnjar i jeli neke skroz dobre ćevape na onoj glavnoj džadi; Valjevo je takođe bilo bitna stanica na pruzi Bar–Beograd, posebno ako idete ka Beogradu, jer taman misliš da si stigao, a onda kompozicija uspori kroz sva ona barajeva, lazarevce i bijele potoke; u vozu ću jednom upoznati i djevojku koja je nešto, zamislite, studirala u Valjevu, da li kakvu carinu ili nešto slično...
No u najboljem maniru onog life imitates art, Valjevo je i lajtmotiv jednog od najboljih skečeva The Books of Knjige; onaj frizer čijoj je mušteriji buknulo nešto poviše lopatica. Frizer kao frizer, priča svašta jer mu je dosadno, pa priča o Valjevu, kako su nas ti ljudi dočekali – da me je sramota. Šta su sve spremili, irskih ćevapa i nekakve vunice...
"Je li to u Gornje Valjevo?", pita ga ovaj.
"Ne znam... u ono glavno Valjevo", odgovara frizer.
Valjevo je stvarno bilo Glavno, i zato što su valjevska djeca dobila batine i zato što Valjevci nisu željeli da ćute ni te ni naredne noći; još jedno mjesto koje će, kad sve ovo mine, dobiti titulu "grad–heroj", i još jedan zarez u novoj, pozitivnoj geografiji Srbije.
(Autor je odgovorni urednik beogradskog Nedeljnika)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
