Piše: mr Stevan Gajević
U ekonomiji, kao i u prirodi, postoje događaji koji iznenade i stručnjake i javnost. Jedan od najpoznatijih pojmova za takve fenomene jeste "crni labud", termin koji je popularizovao Nassim Nicholas Taleb. On označava neočekivani događaj sa ogromnim posljedicama, koji se često tek nakon što se dogodi objašnjava kao "neizbježan".
U posljednje vrijeme u medijima i među analitičarima sve češće se pominje mogućnost da bi upravo 2026. godina mogla donijeti "novog crnog labuda" – veliku svjetsku ekonomsku krizu koja bi bila veća i sa težim posljedicama od finansijske krize 2008. godine. Iako je svaka kriza teško predvidiva, pa i ova koju najavljuju za 2026. godinu, postoje realni rizici koji podržavaju ovakva nagađanja.
O "crnom labudu 2026." govori se iz dva ugla. S jedne strane, postoje popularna i senzacionalistička tumačenja, koja se oslanjaju na proročanstva i nagađanja – poput onih vezanih za proročanstva Baba Vange i dr. Takvi izvori tvrde da je već nagoviještena velika kriza u periodu između 2025. i 2026. godine. Iako ovakve tvrdnje po pravilu privlače pažnju javnosti, one nemaju uporište u ozbiljnim ekonomskim analizama.
S druge strane, u stručnim krugovima postoje opravdane brige da bi upravo taj period mogao da bude posebno težak, kako za svjetsku, tako i za domaću ekonomiju. Razlozi su prije svega ekonomske prirode: rast javnih dugova, usporavanje privredne aktivnosti, smanjenje proizvodnje i pad zaposlenosti, ali i rat. Sve navedeno i drugo posebno se odnosi na region Evrope.
Najveći izvor zabrinutosti jeste nagli rast zaduženja. Samo javni dug Sjedinjenih Američkih Država premašio je 37 triliona dolara. Sve veći dio budžeta odlazi na otplatu kamata, dok se prostor za ulaganja u razvoj i socijalne programe smanjuje. Da stvar bude zabrinjavajuća, EU kao još uvijek konglomerat ima jak rast spoljnog duga, pri čemu "ulje na vatru" dolivaju aktivnosti njemačke vlade koja je krenula u zaista nevjerovatna zaduženja, sve u cilju jačanja vojne industrije i priprema za rat.
Zanimljivo je da je refinansiranje velikih iznosa duga planirano upravo za 2026. godinu. Ako na finansijskim tržištima eventualno dođe do smanjenja likvidnosti, države i korporacije suočiće se sa ogromnim teškoćama u pribavljanju novca. To bi moglo pokrenuti lanac bankrota i restrukturiranja, nalik onome što se dogodilo 2008. godine, ali u još većim razmjerama. U kontekstu navedenog postavlja se i pitanje gdje naći svjež novac u uslovima sve jače devalvacije najjačih svjetskih valuta, ili možda još bitnije gdje naći kreditora.
Drugi faktor rizika je tržište rada. Već sada se uočava trend stagnacije zaposlenosti u razvijenim ekonomijama, dok se u pojedinim sektorima smanjuje broj radnih mjesta zbog ubrzane digitalizacije i automatizacije, kod drugih sektora se osjeća smanjenje proizvodnje i pad aktivnosti, o čemu je na kraju govorio i kancelar Merc. Ako se zaduženje država poveća, a istovremeno poslodavci smanjuju broj zaposlenih, pritisak na socijalne sisteme postaće znatno jači a možda i neizdrživ. Za ovo postoji realna bojazan i u Crnoj Gori.
U slučaju krize masovni gubici radnih mjesta ne bi pogodili samo radnike već i budžete država koje zavise od poreza i doprinosa. To stvara zatvoreni krug: manje zaposlenih znači manji prihod države, što povećava zavisnost od zaduživanja, a time i ranjivost čitavog sistema.
Treći bitan problem ogleda se u smanjenju industrijske (i uopšte pa i poljoprivredne) proizvodnje i usporavanju globalne trgovine. Već danas se vidi trend povlačenja kapitala u nacionalne okvire, dok trgovinski ratovi, sankcije i poremećaji u lancima snabdijevanja otežavaju nesmetan protok robe. Posebno je problem aktuelizizovan sa američkim carinama, koje su dodatno usporile trgovinu, i koje, složili se mi ili ne, najviše pogađaju upravo SAD, kao finansijski najveću ekonomiju. Upravo uvođenje carina ruši dosadašnji globalni narativ ekonomije i može da bude presudno za neku buduću krizu koja bi krenula kao i većina sadašnjih upravo iz SAD.
Ako se u 2026. godini nastavi ovaj trend, moglo bi doći do značajnog pada globalne proizvodnje, posebno u sektorima vezanim za energetiku, automobile i elektroniku. Manja proizvodnja znači i manju ponudu, rast cijena i inflaciju, što dodatno slabi kupovnu moć građana.
Ako bi se ovi faktori spojili – rast duga, smanjenje zaposlenosti i pad proizvodnje – svijet bi se mogao suočiti sa ozbiljnom krizom. Posljedice bi bile višeslojne:
1. Finansijski sektor: kolaps pojedinih banaka i smanjenje kreditne aktivnosti.
2. Kriza duga nemogućnost vraćanja kredita.
3. Realna ekonomija: pad industrijske proizvodnje i investicija, zatvaranje preduzeća i rast nezaposlenosti.
4. Socijalni aspekt: porast siromaštva, socijalnih nemira i političke nestabilnosti – glad.
5. Geopolitički uticaji: jačanje protekcionizma, početak novih konflikata i trgovinskih ratova kao i migracionih pritisaka.
U najcrnjem scenariju, kriza bi mogla da dostigne razmjere koje bi nadmašile recesiju iz 2008. godine, jer bi bila zasnovana ne samo na finansijskim šokovima.
Jedna od najopasnijih posljedica ekonomske krize, o kojoj se manje govori, jeste opasnost od gladi. Pad industrijske proizvodnje često povlači i pad poljoprivredne proizvodnje – bilo zbog rasta troškova energije i đubriva, bilo zbog smanjenog pristupa kreditima ili već.
U kombinaciji sa trgovinskim barijerama i poremećajima u globalnoj logistici, pojedine regije svijeta mogle bi se suočiti sa nestašicama hrane. Siromašnije zemlje, koje zavise od uvoza žitarica i osnovnih prehrambenih proizvoda, bile bi najugroženije.
"U krizi se najprije režu izvozne kvote i subvencije. To može značiti da će milioni ljudi ostati bez pristupa osnovnim namirnicama", upozoravaju iz Programa UN za hranu (WFP). Takav scenario ne bi pogodio samo Afriku i Aziju, već i djelove Evrope koji zavise od uvoza.
Da li je 2026. godina zaista "godina crnog labuda"? Nadamo se da nije, a i nemamo jasan pokazatelj krize. Ipak i do sada krize su dolazile brzo, iznenada i nenajavljeno. Možemo reći, pak, da je globalna kriza nastupila početkom rata u Ukrajini i bili bismo u pravu, ipak, za sada nemamo strukturalnu krizu. Istina je da niko ne može sa sigurnošću predvidjeti takav događaj, jer bi on samim tim prestao da bude "crni labud". Ipak, postoje ozbiljni indikatori koji ukazuju da globalna ekonomija ulazi u rizičan period.
Ako se vlade pojedinih "vodećih" zemalja ne budu suočile sa ovim izazovima na vrijeme, "crni labud" možda neće ostati samo metafora ili proročanstvo – već surova realnost.
(Autor je finansijski konsultant)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
