Piše: Kenan Malik
"Ali za mnoge od nas na sjeveru, na tom mjestu je naš lokalni fudbalski klub – naši Glajndborn, Rojal balej, Rojal opera hauz ili Rojal Šekspir kompani biće Blekbern Rovers, Akrington Stenli, Barou, Karlajl ili Sanderland."
Fudbal ima izuzetan značaj u životu mnogih ljudi. Klubovi igraju ogromnu ulogu u društvenom životu malih gradova (ne samo na sjeveru) jer pružaju osjećaj građanskog ponosa i ulivaju ljudima neku vrstu kolektivne nade i zajedničkog stremljenja. Ali suprotnost između južnjaka koji vole operu i sjevernjaka koji obožavaju fudbal počiva na nekim od najbjednijih stereotipa o radničkoj klasi i kulturi.
Studije poput veličanstvene knjige Intelektualni život britanskih radničkih klasa Džonatana Rouza i jednako izuzetne Narodne istorije klasika Idit Hol i Henrija Steda otkrile su skrivenu istoriju o značaju muzike i književnosti u životu radničke klase.
Sada nova knjiga Aleksandre Vilson Muzika nekih drugih razbija mit da je opera strana radnicima. Tokom dobrog dijela prošlog vijeka, pokazuje Vilson, opera je bila izvanredno važna nit u životu radničke klase. Godine 1934, dok je Britanijom još vladala velika ekonomska kriza, dirigent Džon Barbiroli primijetio je da tokom operskih turneja radnici popunjavaju jeftina mjesta, a da su "bogati upadljivo odsutni. Britanske više klase nemaju jaku potrebu za kulturom."
Posle Prvog svjetskog rata pozorišna producentkinja Lilijan Bejlis pretvorila je Old Vik u južnom Londonu u pozorišnu i opersku kuću za pripadnike radničke klase i postarala se da najjeftinija karta ne košta više od krigle piva. Pozorište je svake večeri bilo prepuno. Bejlis je kasnije uradila nešto slično s pozorištem Sedlers Vels, na užas operskih snobova, od kojih se jedan požalio: "Nema loža."
Godine 1946, operska družina San Karlo nastupila je u Kovent gardenu, a onda je mjesec dana nastupala za vrlo različitu publiku u odmaralištima Batlinz, prvo u Fajliju, a zatim u Skegnesu. Opera je bila tako popularna među radnicima da su je intelektualci prezirali kao nedovoljno intelektualnu. Iz radničke klase nisu poticali samo oni koji su sjedeli u publici već i izvođači. Nedavna studija o britanskim operskim pjevačima između 1850. i 1960. pokazuje da je 41 odsto pjevača poticalo iz radničkih porodica, a gotovo nijedan iz privilegovanih klasa.
Danas je dobar dio kulture radničke klase ne samo nestao već je i zaboravljen. Razlog za to je dobrim dijelom promijenjen odnos između države i umjetnosti. Tačerovska ideologija slobodnog tržišta iz 80-ih, udružena s naglaskom novih laburista na "društvenom uticaju", nije samo pretvorila umjetnost u robu već ju je i instrumentalizovala – vrijednost nekog umjetničkog djela nije u njemu samom, već u sposobnosti da podstakne ekonomski rast, urbanu obnovu i, na prvom mjestu, "društvenu inkluziju".
Ali to je i priča o promjeni radničke klase. Stari odnos radnika prema umjetnosti oblikovali su pokreti i kolektivne organizacije omogućujući ljudima da uđu u svijet kulture koji su im njihova klasa i obrazovanje uskraćivali. Neke organizacije su bile formalne poput horova, bleh orkestara, muzičkih klubova i biblioteka. A neke su bile neformalne mreže. Velški rudar Robert Morgan, koji je kasnije postao pjesnik i štampar, govori u svojim memoarima, objavljenim pod naslovom Moja lampa još gori, o tome kako su se radnici u njegovom selu redovno sastajali u kući jednog od njih, Džefa, da bi slušali njegovu zbirku snimaka klasične muzike. Na taj način su prestajali da budu "ugljenari koji se bave nekvalifikovanim i opasnim poslom u utrobi zemlje" i pretvarali se u "privilegovana ljudska bića izložena nečem izvanrednom".
Razaranje zajednica radničke klase u prethodnim decenijama i raspadanje kolektivnih organizacija uništili su te tradicije. Autodidaktički pokret je "nestao s fabrikama", melanholično primjećuje Rouz. Promijenjena je i percepcija klasnih razlika. "Elita" je postala opis onoga što bi se samo jednu generaciju ranije zvalo "vladajuća klasa". Terminološka promjena pokazuje da se klasni jaz danas shvata manje kao razlika u ekonomskoj moći, a više kao kulturna razlika. Taj pomak neizbježno mijenja način na koji ljudi gledaju na umjetnost i klasu naglašavajući, između ostalog, elitnu, ekskluzivnu prirodu visoke umjetnosti.
Dok je nekad postojala težnja ka "izlaganju nečem izvanrednom", danas su političari i administrativci u umjetnosti opsjednuti pojmom "relevantnosti", umjetnosti kao nečeg što ljudi moraju odmah da prepoznaju i da se s tim odmah poistovjete. "Nezadovoljni tinejdžeri koji žive užasnim životom ne žele da se udubljuju u Dikensa i Šekspira", citira Vilson jednog nastavnika, "Zašto ne bi čitali knjige relevantne za njihov život?"
U tome se krije pretpostavka da "obični ljudi" nisu sposobni da shvate ništa što je zahtjevno i složeno. Taj bijedni, nadmeni stav nametnuli su radničkoj klasi čuvari srednje klase, koji definišu šta je "relevantno" i nemaju pojma o istoriji radničke klase. Toj vrsti pripadaju i oni koji govore da su diplome i doktorati u oblasti humanistike irelevantni za ljudski život, kao što je to prošle nedjelje rekla Kemi Badenoch, predsjednica Konzervativne partije. Ili koji suprotstavljaju fudbal i operu, kao da su ljudi nesposobni da vole i jedno i drugo. Kao što je primijetio pokojni kompozitor Piter Maksvel Dejvis, biti elitista znači "zamišljati da radnička klasa nije sposobna da razumije najbolju umjetnost".
The Observer, prevela Slavica Miletić
peščanik.net
(Autor je pisac i predavač)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
