Piše: Kenan Malik
Prve večeri smo otišli na piće u lokalni pab. Sav je bio izlijepljen britanskim zastavama, spolja i iznutra. Naježio sam se kada sam ih ugledao. Svaka osoba afričkog ili azijskog porijekla koja je rasla u Britaniji 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka vjerovatno bi osjetila istu jezu. U to vrijeme britanska zastava je bila oznaka "neprijateljske teritorije". Uglavnom je bila isticana na marševima Nacionalnog fronta i po pabovima koje su posjećivali članovi tog pokreta. Sa fudbalskih tribina se redovno orilo: "Na našoj zastavi nema crne boje, vratite prokletu kopilad odakle su došla". Litondejl oko 2010. je naravno bio sasvim drugačije mjesto od Mančestera 70-ih ili istočnog Londona 80-ih godina. Značenje ove zastave se takođe promijenilo. Osoblje paba je bilo gostoljubivo i prijateljski nastrojeno i vraćali smo se tamo više puta. Navodim ovo kao primjer toga koliko se Britanija promijenila nabolje u posljednjih pola vijeka.
Znaci i simboli su od suštinskog značaja u našim životima. Oni nam služe da se snađemo u društvu kome pripadamo i pružaju nam mogućnost da označimo ko smo i za šta se zalažemo. Ali značenja simbola su višestruka i kontradiktorna. Neko ko nosi palestinsku kefiju može da je doživi kao čin solidarnosti sa narodom Gaze, dok neko drugi to može da shvati kao izraz mržnje prema Jevrejima. Žena koja nosi hidžab može da ga doživljava kao pokazatelj pripadnosti svojoj vjeri i kulturi. Drugi ljudi, uključujući mnoge muslimanke, smatraju ga simbolom potlačenosti, ponižavajućim podsjećanjem žena na njihov status građana drugog reda u mnogim muslimanskim zajednicama.
Ovaj sudar značenja razlog je žestoke rasprave o pokretu "Podigni boje" koji insistira na engleskoj crveno-bijeloj zastavi sa krstom Svetog Đorđa. Ta zastava se pojavila na zidovima kuća, duž ulica i kružnih tokova, prvo u Birmingemu pa onda širom Engleske, od Plimuta do Njukasla. Za mnoge koji ističu ovu zastavu, kao i za mnoge komentatore, to je osvježavajući i odavno neophodan izraz patriotizma. Ministar pravde u sjenci, Robert Dženrik, pozdravio je to kao poriv "pravih britanskih patriota… da isticanjem te zastave povrate ponos našoj zemlji". Jedan komentator je tim povodom pozdravio "buđenje Engleske". Ali pokret "Podigni boje" nastao je prije svega iz frustracija i kontradikcija koje oblikuju današnju Britaniju. Istakao bih tu dvije stvari. Prva je izigrani društveni ugovor i osjećaj mnogih pripadnika radničke klase da ih je iznevjerilo nekoliko uzastopnih vlada koje nisu uspjele da zaustave opadanje životnog standarda i raspad fleksibilnog tržišta rada; endemsko siromaštvo i drastično smanjenje socijalnih davanja; krizu stanovanja i posustalih javnih službi, kao i proces njihove surove privatizacije; nekažnjivost javnih zvaničnika i privatnih korporacija čak i za najveće prestupe. Sve to je dodatno pogoršano osjećanjem ljudi da su ih napustile organizacije koje su nekada, makar formalno, izražavale interese radničke klase – od Laburističke partije do sindikata.
Dok je ovo opšte nepovjerenje raslo tokom mnogih decenija, drugi tok krize je kasnijeg datuma: cijepanje društvenih normi koje su tokom posljednjih sedam decenija držale rasizam pod kontrolom. Ideje, naročito o imigraciji, koje su donedavno pripadale isključivo krajnjoj desnici – o masovnim deportacijama, o remigraciji, o migrantima kao osvajačima, o bijelcima koji gube svoju domovinu, o etničkim pojmovima nacionalnog identiteta – prodrle su u mejnstrim političku debatu. "Od Epinga do mora, učinimo Englesku slobodnom od Abdula", tvitovao je Daglas Karsvel, bivši torijevski i UK IP poslanik koji sada vodi jedan američki tink-tenk. Ono što je upadljivo u matrici ovakve vrste netrpeljivosti je lakoća sa kojom Karsvel ponavlja slogane Britanske nacionalne partije (BNP). To nam pokazuje koliko su se granice prihvatljivog pomjerile u posljednjih nekoliko godina.
"Dobre vijesti. Overtonov prozor se pomjera i mi pomažemo da se on pomjeri", veselo je objavio Metju Gudvin, propagandista desničarske partije Reform UK. To je tvrdnja koju ponavljaju mnogi na desnici. Nazvan po američkom političkom analitičaru, "Overtonov prozor" je izraz koji opisuje ideje i argumente politički prihvatljive u mejnstrimu nekog društva u datom trenutku. I da, on se pomjera. Ali nema dobrih razloga da slavimo činjenicu da su argumenti krajnje desnice sada normalizovani, kao i rastuća netrpeljivost prema svakoj različitosti. Britanija se nije vratila u rasni pejzaž od prije pola vijeka. Većina ljudi i dalje ima liberalne stavove o rasizmu, i dalje svoje komšije ili kolege posmatra kao Engleze ili Britance nezavisno od boje kože. Ono što se promijenilo je da su rasisti, i na internetu i u fizičkom svijetu, postali smjeliji u razmetanju svojim stavovima.
Sada je možda jasnije kako su migranti postali simbol svega što nije u redu sa Britanijom i zašto se opšte nezadovoljstvo društva kanališe kroz antimigrantske nerede i proteste ispred hotela u kojima su smješteni azilanti. U tom kontekstu, naivno je pokret "Podigni boje" posmatrati samo kao izraz patriotizma. Za neke je to svakako način da izraze osjećaj ponosa i pripadnosti, koji u današnjoj Britaniji ozbiljno nedostaje. Ali za druge je to čin provokacije protiv "liberalnih elita", protiv "vouk" stavova i protiv prisustva manjina u ovoj zemlji. Za treće je to povod da se rugaju manjinama i fizički napadaju ljude, kuće i biznise. Od rasističkog vandalizma u kineskom restoranu u Jorku, preko uvreda upućenih muslimanki i njenom djetetu od strane muškaraca koji su crtali crveno-bijele krstove Svetog Đorđa po tuđim kućama u Bazildonu, i rasističkih grafita ("Držite prljave muslimane van sela" i "Silovatelji djece") iscrtanih na zidovima zajedno sa krstovima Svetog Đorđa u Bišop Oklandu, u okrugu Darham, i grafita "Dolje Pakiji" na autobuskoj stanici, do vandalizma u islamskom centru u Južnom Eseksu sa natpisom "Ovo je Engleska" – crveno-bijele zastave su postale oznaka otvorene netrpeljivosti prema Drugome. Osim izražavanja nacionalnog ponosa, one opet postaju znak obilježavanja teritorije i određivanja ko tu ne pripada.
"U Engleskoj", pisao je Džordž Orvel u Lavu i jednorogu, "sve to hvalisanje i mahanje zastavama, pjevanje Rule Britannia i slično, rade male manjine. Patriotizam običnih ljudi nije glasan, pa čak ni svjestan". Oni koji danas tvrde da je "mahanje zastavama" samo patriotski čin i potvrda nacionalnog identiteta, baš kao i u debati o migrantima, otvaraju prostor rasistima da postanu još agresivniji nego što već jesu. Zastava može da označava privrženost naciji ili identitetu, ali ono što znači biti Britanac ili Englez nije unaprijed dato ni fiksno, već u neprekidnoj promjeni. Različite niti koje čine britanski ili engleski identitet ne dolaze uredno upakovane u crvene, bijele i plave mašnice.
Postoji mnogo aspekata britanskog života koje poštujem i mnogo onih koje prezirem. Mnogo britanskih tradicija koje u meni odjekuju i mnogo onih koje smatram odvratnim. Mnogo trenutaka britanske istorije od kojih mi se steže grlo i mnogo onih od kojih mi se ledi krv. I to je sigurno istina za većinu Britanaca. Postoji bogata tapiserija sukobljenih ideja i vizija koje čine englesku i britansku istoriju, kulturu i identitet. Britanija je nacija levelera, sifražetkinja i boraca za radnička prava. Ali je takođe i nacija Roberta Noksa, Sesila Rodsa i lorda Rotermera. Biti Englez ili Britanac znači suočiti se sa tom bogatom kontradikcijom, boriti se sa dvosmislenostima, ne destilovati je u jedinstven skup značenja. Zastava može da simbolizuje osjećaj pripadnosti nacionalnom identitetu, ali se može koristiti i za ukidanje složenosti tog identiteta.
Prije četrdeset godina bio sam gnjevni mladić pred zatvorenim vratima nacije koja nije priznavala moje postojanje. Od tada sam naučio da se pomirim sa svojim britanskim identitetom i sa Britanijom. Ona se mijenja zajedno sa mnom. Ono što povezuje nekadašnjeg mene sa sadašnjim jeste uvjerenje da su zajedničke vrijednosti važne, ali da one nastaju kroz političke rasprave i preispitivanja. I da nije toliko važno "mahanje zastavama" koliko borba za vrijednosti koje želimo da nas definišu u neprekidnom pronalaženju zajedničkog smisla.
(The Observer, tekst je objvaljen i na portalu pescanik.net)
