Piše: Kenan Malik
Prijetnje masovnim deportacijama, ukidanje prava na protest, tretiranje demonstranata kao terorista, uvođenje zakona o bogohuljenju na mala vrata, zatvorske kazne za uvredljive slogane i tvitove, uspon etnonacionalističkih priča o pripadanju. Veliki dio današnjih državnih politika i političkih rasprava prožet je duhom antiliberalizma koji sužava prostor za ljudska prava i drugačije mišljenje, kao i za pojedince i grupe kojima ta prava pripadaju.
Uspon antiliberalizma donio je pometnju u razumijevanju liberalizma i mogućih načina suprotstavljanja antiliberalizmu. Liberalizam je postao simbol za brojne probleme savremenog društva, od nejednakosti izazvane globalizacijom do demokratskog deficita produbljenog djelovanjem transnacionalnih organizacija, od posledica masovne migracije u domenu kulture do raspada radničke klase. Veliki dio te kritike je opravdan. Ali ona često zanemaruje važne razlike između različitih aspekata liberalizma koji se svi trpaju u isti koš, pa se ono što je zaista štetno za prosperitetna društva izjednačava sa onim bez čega takva društva ne mogu opstati.
Najviše štete napravile su neoliberalne politike, počevši od tačerizma, koje su se proširile 80-ih godina posle sloma posleratnog kejnsijanskog poretka. To su politike koje su dovele do deindustrijalizacije Britanije i zamijenile poslove u proizvodnji velikim brojem loše plaćenih i nesigurnih radnih mjesta u sektoru usluga. One su izazvale rast nejednakosti i slomile sindikate koji su održavali stope nejednakosti pod kontrolom. Atomizovale su društvo dijeljenjem zajednica i omalovažavanjem života u zajednici. Uvele su tržišna načela u svaki segment društvenog života. Usled slabljenja radničkih organizacija i transformacije Laburističke partije koja se odrekla radničkih izbornih jedinica, mnogi glasači su se osjetili napuštenima od svojih političkih predstavnika. Danas je migracija postala primarni simbol raskida društvenog ugovora, ali korijeni problema sežu mnogo dublje.
Kao ideologija, "neoliberalizam" ima osobenu istoriju. Javlja se 30-ih godina 20. vijeka kao reakcija na pokušaje države da reguliše funkcionisanje tržišta i sa namjerom da tržišne sile izuzme iz demokratskih procesa. Ukorijenjen je u onome što je politički filozof C.B. Macpherson nazivao "posesivnim individualizmom" unutar klasičnog liberalizma, to jest na shvatanju da je pojedinac "u osnovi vlasnik svoje ličnosti i svojih sposobnosti i da za njih društvu ne duguje ništa", kao i da je samo društvo svodivo na "skup tržišnih odnosa".
Ali liberalizam se ne može svesti na "posesivni individualizam" niti na posledice neoliberalnih politika. To je sveobuhvatna politička filozofija sa mnogo različitih usmjerenja i perspektiva. Posebno su važni politički ideali slobode, kao što su demokratija, ravnopravnost, sloboda govora i vjeroispovijesti i društvena tolerancija. Uprkos tome što su ove norme proistekle iz liberalne tradicije i često se opisuju kao "liberalne norme", stav samih liberalnih elita prema njima bio je složen i kontradiktoran. Strahujući od gubitka sopstvenih privilegija, liberali su dugo oklijevali da svoja shvatanja prava na jednakost, slobodu i demokratiju prošire na široke mase.
Taj strah je bio vidljiv i prije nego što je liberalizam formalizovan kao politička filozofija. Godine 1647. u proslavljenim Patnijevim debatama tokom engleskih građanskih ratova Cromwellovi vojnici su se sukobili sa klasom oficira, ili velikaša, u borbi za političku budućnost Britanije. General Henri Ireton, Cromwellov zet, odbacio je zahtjeve radničke klase za više prava, uz obrazloženje da "sloboda u opštem smislu nije moguća ako želimo opstanak privatne svojine".
U strahu od gubitka privilegija, vladajuće klase su u naredna tri vijeka uporno ograničavale doseg liberalnih normi. Bilo je potrebno preko 200 godina, uz velika krvoprolića, da muški pripadnici radničke klase dobiju pravo glasa, a još duže od toga da to pravo steknu i žene. Od Johna Lockea, koji se često smatra utemeljivačem modernog liberalizma, a podržavao je držanje robova i odbijao versku toleranciju prema katolicima, preko Williama Wilberforcea, koji je slavljen kao borac protiv ropstva, mada je tražio primenu zakona o pobuni da bi se spriječilo radničko organizovanje, do Johna Stuarta Milla, velikog viktorijanskog liberalnog filozofa koji je branio kolonijalizam govoreći da je "despotizam legitiman način vladavine u odnosima sa varvarima", liberali su dugo istrajavali u uskraćivanju svojih vrijednosti drugima.
Te vrijednosti jesu bile dragocjene, ali će tek kroz borbu razvlašćenih grupa – robova, kolonijalnih podanika, radničke klase i žena – postati zaista univerzalne, a ne isključiva privilegija vladajuće klase.
Iz ovih sukoba je proistekla univerzalistička tradicija radikalizma ukorijenjena u klasnoj politici, koja prepoznaje značaj suštinski liberalnih političkih vrednosti za borbu radničke klase i stvaranje društva slobode i jednakosti. Ta tradicija je najveća žrtva implozije levice u proteklim decenijama i danas je uglavnom zamijenjena politikama identiteta. Njeno propadanje nije razorilo samo levicu. Bez oslonca u radikalnoj tradiciji i liberali su manje spremni da brane ideale slobode govora i ravnopravnosti.
Zato je danas više nego ikada važno sačuvati sposobnost razlikovanja štetnih aspekata liberalizma, onih politika koje su razorile radničke zajednice, pocijepale društveno tkivo građanskog života i uskratile dostojanstvo i solidarnost najranjivijim društvenim grupama, kao i vrijednosti suštinske u odbrani interesa radničke klase i izgradnji otvorenih i prosperitetnih društava. U protivnom, kritika liberalizma će nastaviti da tone u politike antiliberalizma.
The Observer, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je pisac i predavač)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
