Piše: Janis Varufakis
U želji da se prikažu kao pouzdani, efikasni i odmjereni menadžeri kapitalističkog sistema, odustali su od govora o izrabljivanju i zanemarili inherentni antagonizam – čak i nasilje – u odnosima kapitala i rada. Protjerali su iz političkog diskursa radnički jezik, manirizme svijeta rada, radnički način života i njihove težnje, bez ostatka. A onda su svoje nekadašnje birače proglasili za "gomilu bijednika".
Kada društvena pokretljivost isključivo naniže i siromaštvo zavladaju regionima u kojima se nekada ponosna radnička klasa danas osjeća odbačeno, što etablirane stranke odbijaju da primijete, rađa se žudnja za novim projektom obnove dostojanstva – za narativom koji će kolektivno "mi" suprotstaviti moći kojom raspolažu "oni". Tako smo od prije desetak godina dobili uspon ksenofobične radikalne desnice.
Lideri i pokreti koje centristi nespretno nazivaju "populističkim" nisu izazvali potrebu za sobom, ali je koriste sa cinizmom iskusnog monopoliste koji je uočio neiskorišćenu priliku na tržištu. Od radničkih dijelova južnog Pireja, nedaleko od mjesta gdje ovo pišem, do nekadašnjih "crvenih" predgrađa Pariza ili Marselja, vidimo kako veliki birački blokovi odbacuju komunističke i socijaldemokratske stranke i okreću se strankama političkih sledbenika Musolinija i Hitlera. Kao i njihovi prethodnici, ti politički kameleoni se predstavljaju kao zaštitnici obespravljenog radništva. U međuvremenu, u Sjedinjenim Državama, bijeli suprematisti, hrišćanski fundamentalisti, tehnofeudalci i razočarani demokratski glasači strasno su se sjedinili u koaliciju koja je dva puta osvojila Bijelu kuću.
Česta poređenja s međuratnim periodom mogu zavesti na pogrešan put, ali svakako nisu neumjesna. Sklonost ljevice da sve konzervativne i centrističke oponente proglašava za fašiste je nedopustiva, ali nema sumnje da se fašizam danas osjeća u vazduhu. Kako bi moglo biti drugačije? Kada su pripadnici radničke klase širom zapada prepušteni sami sebi nije teško probuditi njihove nade i pridobiti ih obećanjima nacionalnog preporoda i mitovima o zlatnom dobu.
Kada jednom progutaju mamac sledeći korak je preusmjeravanje bijesa sa društveno-ekonomskih sila koje su ih gurnule u bijedu na neku nejasno određenu zavjeru "globalista" ili "duboke države" ili Džordža Soroša koji je odlučio da ih "zamijeni" nekim drugim stanovništvom u njihovoj sopstvenoj zemlji. Jašući na talasu tako prizvanih strasti, ultradesničarski političari napadaju liberalne elite, bankare, bogate strance u inostranstvu i uboge migrante kod kuće – sve one koje mogu prikazati kao kradljivce zlatnog doba i prepreku nacionalnom preporodu.
Onda (i tek onda) nastupa odbacivanje klasne borbe, ukidanje političkog predstavljanja ekonomskih interesa radničke klase. Bijes na američke vlasnike koji su zatvorili lokalne fabrike i preselili ih u Vijetnam preusmjerava se na kineske radnike. Bijes na banku koja je zaplijenila porodičnu kuću pretvara se u mržnju prema jevrejskim advokatima, muslimanskim ljekarima i meksičkim nadničarima. Svako ko ih podsjeća na to kako se kapital akumulira preuzimanjem, izmještanjem i najzad odbacivanjem njihovog rada postaje izdajnik.
Dvadesetih godina ovog vijeka, kao i 20-ih godina prošlog vijeka, ultradesničari se uzdižu zahvaljujući opisanim procesima. To se ne događa preko noći. Proces gubljenja radničke klase, prvo u beznađu, a na kraju u fašizmu, počinje slomom Breton Vudsa 1971. godine. Ali šta je pokrenulo tu transformaciju krajnje desnice iz militantnog krila konzervativne politike u autonomnu silu koja preuzima vlast, besramno razara buržoaske liberalne institucije i pokreće projekat rušenja "kulturnog boljševizma" – što je fraza koja bi se dopala Jozefu Gebelsu?
Tu se ističu dva događaja. Prvi je globalna finansijska kriza 2008 – što je ekvivalent 1929. za našu generaciju – koja je centriste na vlasti inspirisala da radničkoj klasi nametnu oštre mjere štednje, dok su "socijalističku", državno sponzorisanu solidarnost rezervisali za veliki biznis. Drugo, isto kao 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka, centristi i ne-fašistički konzervativci više strahuju od demokratske ljevice nego od autoritarne desnice.
Pouke za ljevicu mučno su jasne. Isključivo fokusiranje na identitet – na rasu i rod, uz zanemarivanje materijalne stvarnosti klase – bilo je katastrofalna strateška greška. Tako smo praktično položili oružje pred protivnikom koji koristi upravo priču koje su se stranke lijevog centra odrekle.
Naš zadatak je integracija vitalno važne borbe protiv rasizma i patrijarhata u obnovljenu i osnaženu kritiku klasne moći. Moramo povratiti jezik solidarnosti protiv izrabljivanja, pokazati da neprijatelji radnika nisu migranti, već rentijeri, tehnofeudalaci, monopsonistički poslodavci (monopolski kupci) i finansijeri koji budućnost radničke klase tretiraju kao finansijski derivat kojim se može spekulisati. Novi lideri, poput kandidata za gradonačelnika Njujorka, Zohrana Mamdanija, moraju pomoći u pronalaženju sinteze koja se obraća cijelom čovjeku.
Druga mogućnost je da ostanemo nijemi svjedoci sopstvene političke tragedije, da posmatramo kako se ljudi na koje je ljevica zaboravila postrojavaju za borbu inspirisanu desničarskim fantazijama o čistoj naciji. Radnička klasa je važna. Vrijeme je da počnemo da se ponašamo u skladu sa tim saznanjem.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
