Piše: Milisav S. Popović
Danas se upoznajemo sa sofisticiranim (teško uhvatljivim) oblicima psihopatsko/sociopatskog ponašanja. Pet nastupajućih (i finalnih) segmenata, prave distinkciju u onome, što možemo nazvati "leksiokon paraetike".
Limbijski imitator – usaglašen naziv u više literaturnih odjeljaka (ranije definisan kao "imitator"). Ovaj tip posjeduje izuzetno razvijenu neuronsku imitaciju: zna tačno koji izraz lica, koja intonacija i koja riječ izaziva povjerenje. Potreban mu je tek ovlaš prisan pristup sa žrtvom – pa da automatski realizuje "mimikrijsku privlačnost" presvučenu u pažnju, prisnost i razumijevanje.
Takav um/mozak posjeduje istrenirano ili naučeno mapiranje tuđih emocija, ali ne i njihovu supstancu. Sadržaj je apsolutno lišen adekvatne senzacije. Djeluje toplo, brižno, zaštitnički čak, no sve je to puki proračun.
U prevodu, on ne osjeća tvoju tugu – on zna kako tuga izgleda.
A zašto tuga kao primjer? Radi se o najmanje zaštićenoj emociji koju pojedinac nosi... štit je obično porozan, relativno lako uočljiv... a izuzetan je priključak koji poput mosta bez rampe, vodi do čovjekovog srca.
Moralni parazit – neobično učestala kategorija u poslednjih nekoliko decenija (opisana u Rusiji, Americi i Izraelu).
Intelektualno nadmoćan, ali moralno prazan. Njegov nervni sistem reaguje na moć kao na dopamin. Shvata da ovladavanjem većim krugom "zasebnih" pojedinaca – širi svoj uticaj poput šumskog požara. U prevodu, koristi etički diskurs kao paravan, učestvuje u humanitarnim akcijama, voli da govori o pravdi, ponekad čak i o Bogu – sve dok to gradi njegov autoritet. Iskakanje u retorici koje na bilo koji način može da ugrozi njegov plan, agresivno mapira kao "pogrešna ideologija" ili "svetogrđe". Obično imaju otpor prema obrazovanju, razvijenu retoričku komponentu i ubjeđenje da "škola ne donosi ništa dobro".
Njegov najveći užitak je da moral koristi kao oružje, da se sakrije iza pojmova časti i dobrote, dok mu je cilj nenadmašivo brutalan – imati, zapravo, posjedovati što više glava koje mu služe.
Kortikalni hladnjak – pojam iskovan u Americi početkom ovog milenijuma, kada su sektori za ljudske resurse kapitulirali pred pojavom potpuno drugačije vrste menadžera.
Naziv potiče aproprijacijom kortikalne disocijacije: fenomena gdje frontalni režnjevi (zaduženi za planiranje i kontrolu) rade savršeno, dok emocionalna središta ostaju zamrznuta.
Radi se o novom sloju psihopata koji ne pokazuju agresiju ni teatralnost, već tihu operativnost. Uđu u institucije, banke, škole, korporacije... vode sisteme, ali s ciljem da u tom hodu unište najsposobnije. Brišu imena najboljih, kao da nikada nijesu postojali.
Interpretacija im je savršeno tiha i silovita, bez podizanja tona, hladnoća je instrument, a empatija (ako se ikada i uključi) – nije operativna. Nemoguće ih je dovesti do osjećaja samilosti ili uključiti "grižu savjesti". Zapravo, uživaju ako uništavaju onoga koji je prethodno već ranjem svojom životnom hronotipijom.
Nihilist sa zrcalom - ili, kako se u jugoslovenskoj literaturi definisao, "Ničeeovo ogledalo".
Najopasniji sloj. Elem, slabije je, kao tip, obrađen, jer u studijama profilisanja, pristup takvim pojedincima je izuzetno skroman... otežan činjenicom da se lako "transformišu". Psihosenzorna osovina takvih osoba je hirurški podvučena: on zna da je prazan i to ga ne uznemirava – naprotiv, razvio je mehanizme kako da iz toga crpi moć. On ne glumi empatiju da bi manipulisao, već da bi promatrao reakcije živih ljudi na svoje maske. Fasciniran je ljudskom toplinom... neke studije ukazuju da ta "očaranost" podsjeća na onu vrstu duševnih bolesnika koji (ne znano kako) strastveno uživaju u gledanju umjetničkih slika na kojima su apstraktni, nedovršeni motivi pejzaža ili figura umiveni patnjom.
Ako se čeljade zaplače pred njima, nikada im neće "otključati" bol – već osjećaj zanimanja.
Najopasniji momenat kod nihilista sa zrcalom je taj, što ako i imaju način da pomognu... uništiće instrument pomoći, samo da promatraju koliko duboko neka duša može potonuti.
Ako je ovaj tip najopasniji... postoji i "najgrđi". Dugo je u literaturi opstao bez jedinstvenog naziva, oppisivao se kroz "porodični nasilni odnos sa psihopatskim osobinama", u okviru antisocijalnog ili narcističkog poremećaja ličnosti. A onda su mu dali ime "Filicidni manipulator" (ne u smislu fizičkog ubistva djeteta, već u obrnutom smjeru: psihičko ubijanje roditelja).
Radi se o mlađoj ili odrasloj osobi koja spram svoje majke ili oca (ponekad oboje) uspostavlja asimetričnu porodičnu dominaciju: uzima emocionalnu moć koju su roditelji dali iz ljubavi – i pretvara je u oružje. Uvrede, zaključavanje roditelja, psihičko maltretiranje, ukazivanje da je najbolje po majku ili oca "da se ubije"... samo su dio mehanizma tiranije. Paradoksalno, takva "djeca" uživaju u pomisli da i sami postanu roditelji.
Triptih je ovim okončan... kolumna u serijalu se dotakla realnih monstruma, zbog kojih ne treba gledati nalazi li se kakva spodoba ispod kreveta (prije nego ugasite svjetla)... već kako prepoznati demona, usred bijela dana, kada se nacrta pred vama.
Uočiti drekavca.
(Autor je književnik)
