Piše: Milisav S. Popović
Ali... čovjek, kao i priroda sama, konstantno pokušavaju da pređu granicu... da obezbijede "punoću u jednom". Mi još ne znamo da li je vaseljena negdje u tome uspjela, jer su nam uvidi skromni, ali čeljade ne prestaje sa željom/namjerom da odjednom uprti u sebi, nad sobom, svaku moguću blagodet.
To što nas trza i razlaže nosi naziv ontološka aproprijacija.
Kako kod nas ne postoje edukativni programi iz filozofije bića i psihoanalitičke teorije, objasniću: Ontološka aproprijacija označava poriv da se sve što postoji u stvarnosti "prisvoji"... kako bi postalo dio sopstvenog identiteta.
U nekim djelima se takvo ponašanje/razmišljanje doživljava kao krajnji oblik narcisoidnog uma. Pokušaj da svijet postane produžetak ega.
No, nije baš posve tako...
Um sam, mimo naše volje prikazuje neke fenomene koji možda ukazuju da "sve" odjednom može postati "jedno".
Molim?
Mozak da teži ontološkoj aproprijaciji?
Čuli ste za déja vu (deža vi).
Ču "čuli"... osjetili.
Jedan je od onih psiholoških hirotipa koji su istovremeno banalni i zastrašujuće duboki.
Trenutak kada se možeš zakleti da si već bio u toj situaciji, čuo te riječi, vidio baš taj kadar... iako, pobogu, nisi mogao?!
Riječ "déja vu" (francuski) doslovno znači "već viđeno". Prvi je u literaturu uveo filozof Emile Boirac krajem 19. vijeka.
A pazite ovo, kako nauka ne može da objasni zašto um želi da nam servira "sva vremena u jednom trenutku" – svrstala ga je u kategoriju paramnezija (poremećaja pamćenja gdje se miješa stvarno iskustvo sa prividnim sjećanjem). I tako je ostalo i stajalo dugo vremena, iako od samog starta – paramnezija (u ovom slučaju, makar) ne pije vodu.
Jer, kako je moguće da sadašnjost izgleda kao sjećanje?
Postoji nekoliko objašnjenja, nijedno potpuno, ali sva zanimljiva: Prvo su rekli da se radi o "neusklađenosti hemisfera" (ponekad lijeva i desna strana mozga obrađuju isti događaj s blagim kašnjenjem (milisekunde)). Desna ga registruje, a lijeva prima isti signal trenutak kasnije, ali ga doživljava kao već poznat. Pa kad je to objašnjenje odbačeno – rekoše da deža vi predstavlja "grešku u memorijskom sistemu" (hipokampus i temporalni režnjevi ponekad "označe" novu informaciju kao staru). Gle čuda – i to je zavrljačeno u korpu... da bi se pozvali na "snove i podsvijest"... te je jedno vrijeme bila popularna teorija da deža vi dolazi iz nečeg što smo već sanjali (gdje podsvijest šapće budnom umu: "Znao si ovo"). Sve odbačeno.
A onda su ušetali profiličari i pomenuli da bi deža vi mogao da bude uzrok ili posljedica tzv. "psihološkog hirotipa" (kada nešto "metafizički" ostavlja otisak u materiji). Jer, deža vi jeste najčešće očitan kod ljudi sa visokom introspektivnošću ili blagim anksioznim sklonostima. Pa možda taj pojedinac (preopterećenog uma) prebrzo procesuira sve scenarije... i otključa u mozgu (kratko tek) kapacitet da "uveže" prošlost, sadašnjost i da proizvod budućnosti u momentu koji teče.
Nedokazana teorija, naravno... ali privlači najviše pažnje (posebno od kada se uočilo da i vještačka inteligencija prikazuje nešto nalik deža vi "anomaliji").
A, da... tu su i "reinkarnacione" varijante... prema njima deža vi je sjećanje duše iz nekog drugog života, ili kratko "pucanje" između paralelnih verzija nas samih.
Opet, nepotvrđene ideje... ali su beskrajno poetično privlačne i filozofski bogate.
Tvrdnja da koristimo samo 10 odsto mozga je popularan mit, ne naučna činjenica (šarena laža za fantase). Gotovo svaki njegov dio aktivan je tokom dana (čak i dok spavamo). Pobogu, um troši oko 20 odsto energije tijela, što bi bilo besmisleno da je 90 odsto neupotrijebljeno.
Međutim, ono što mit dodiruje, jeste još značajnija istina – o neiskorišćenim potencijalima uma.
Ne radi se o tome da djelovi mozga "spavaju", već da veze među njima mogu postati brže, efikasnije i fleksibilnije – isključivo kroz učenje, umjetnost i znatiželju.
Samo ova tri aspekta su dokazana da razvijaju potencijale mozga... a konstantno "korišćenje" (konzumacija) tih sadržaja dovodi do evolucije.
Tu leži skriveno blago našeg uma. Tu. Jer, neuroplastičnost – sposobnost mozga da mijenja svoje neuronske mreže – ukazuje da se mentalni kapaciteti mogu razvijati gotovo beskonačno.
Zato je pravilnije reći da smo mi 10 odsto onoga što znamo da možemo postati. A pazite korelaciju... Za deža vi se misli da je ništa drugo do "svjećica" koja se povremeno upali da javne šta sve možeš dokučiti... ako ulažeš u um, ne u novčanik i guzicu.
Jer, bate... šta ako je ontološka aproprijacija ne samo moguća, već cilj sveukupnosti tebe takvoga?
Jesi li već sebe vidio s krilima?
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
