Piše: Dragoljub Kojčić
U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, u kojem su se nadmetale dvije globalne ideologije, komunizam i liberalna demokratija, geopolitika se svodila na osvajanje ideološki vakuumiranih prostora raspoređenih širom planete, često po matrici leopardove kože. Geografske tangente imale su izuzetan značaj, taman koliko i osmoza u biološkoj dinamici.
A onda je, po padu Berlinskog zida, došao kraj političkom darvinizmu jer je Fukujama proklamovao da više nema istorije, pa ni osmoze, pa ni evolucije. Upravo tako – kraj istorije. Da li s dijaboličkom namjerom ili iz neambicioznosti da se civilizuje, ovaj pseudomislilac, govoreći o poslednjem čovjeku, prevideo je da se ljudsko biće ne može redukovati na gole materijalne interese. Recimo, nije čitao Markuzeovog "Čovjeka jedne dimenzije" niti Makfersonovu teoriju posesivnog individualizma. Ne vidi se ni trag Turenove kritike individualizma, čije je izvorište slobodno tržište koje degradira sam razum i identitetske proklamacije, pa konsekventno i sam individualizam. Riječju, teorijsko i civilizacijsko samoubistvo čovjeka. Fukujama ne zna ni da je Justin Popović u svojoj "Dogmatici" istu temu iskazao na teološki način:
Bog se neće miješati u ljudska opredjeljenja sve dok ne bude ugroženo postojanje poslednjeg čovjeka, čovjeka po liku Tvorca, onda će intervenisati. Fukujama nije znao da ga u ontološkoj zasjedi čeka upravo božansko i justinovsko shvatanje poslednjeg čovjeka, za razliku od njegove fantazmagorije da će to biti arogantni i beskrupulozni gospodari svijeta, zapravo klasa neobrazovanih i nezasitih modernih mogula, a svi drugi samo beznačajne figure na zgarištu završene istorije.
Geopolitika ulazi u razdoblje metamorfoza. Pokazalo se da se mijenjaju političke vrijednosti, ili barem njihova hijerarhija. Ni pojedinci ni nacije više svoj identitet neće da podređuju bilo čijem diktatu, pa ni nametnutim kolektivnim interesima.
Ta promjena u vrednosnom kompasu odražava se i na strukturu geopolitičkog vrednovanja. Države više nisu isključivi subjekti geopolitičkih odnosa i analiza, kao što je to bilo od 19. vijeka do nedavno. Geopolitika je počivala na procjenama veličina – vojnih, ekonomskih, demografskih, geomorfoloških, saobraćajnih – i to u oblastima fizičkog dodira zemalja ili regionalnog rasporeda.
Naravno, sve će to ostati u geopolitičkom pojmovniku, ali nešto se ipak mijenja. Ako je težište motiva u geopolitičkim planovima bilo svedeno na prostu nadmoć i osvajanje, 21. stoljeće pokazalo je da je upravo unipolarni svijet, s tendencijom globalne dominacije NATO-a, upozorio ostatak svijeta, pa i velike sile, da nešto mora da se preduzme kako bi se izbjegla zlokobna sudbina koju je priželjkivala Fukujamina teorija. NATO je pogazio svoja obećanja i obaveze počevši od riječi zadate Gorbačovu da se neće širiti na istok, pa preko ignorisanja međunarodnog prava i Savjeta bezbjednosti UN i brutalne vojne agresije na našu zemlju, sve do nižerazrednih prevara u Minsku koje po stilu više pripadaju družinama koje je opisao Venijamin Kaverin u "Hazi".
Nije beznačajno za našu temu ni povlačenje armije SAD iz Avganistana, kada su bez griže savjesti ljudi i spiskovi američkih saradnika ostavljeni na milost i nemilost novim vlastima. S druge strane, multi-kulti i vouk mantre, embargo na uvoz energenata iz Rusije, guranje Evropske unije u bezrazložan i potencijalno fatalan konflikt s Rusijom povodom ukrajinske krize, ugrozili su i običnog evropskog građanina i njegovu bezbjednost. Pokret Antifa široko je prepoznat kao fa. Trampova administracija počela je svoj mandat objelodanjivanjem i obustavljanjem finansijske podrške USAID-a subverzivnim akcijama širom svijeta. Nešto je bitno počelo da se mijenja u "duhu vremena" u čitavom svijetu.
Sasvim zakonomjerno, prepoznato je da nijedna zemlja ne može sama da izađe na kraj s Levijatanom kojeg je skicirao Fukujama. Počele su da se javljaju autonomističke i suverenističke reakcije na čudovište koje poništava slobodu čovjeka i naroda. Slobodoumni politički pokreti narasli su u Mađarskoj, Slovačkoj, ali i u Njemačkoj kao AfD, Faražovi reformisti u Britaniji i ogroman konglomerat slobodoumnih građana u Sjedinjenim Državama, predstavljen u tragičnom liku Čarlsa Kirka, velikog besjednika i propovjednika povratka najboljeg američkog moralnog i političkog nasleđa, koji je svoju odvažnost i poštenje platio životom.
Da nije riječ samo o rasprostranjenom moralnom raspoloženju i mjestimičnim vatrama slobode, pokazuje i nedavni samit Šangajske organizacije za saradnju.
Okupile su se zemlje koje nemaju ništa zajedničko – ni ideologiju, ni religiju, ni posebno ekonomsko zajedništvo, neke čak s međusobnim teritorijalnim sporovima, kao Kina i Indija ili Indija i Pakistan, ili drugim bilateralnim otvorenim pitanjima – ali imaju najjači mogući motiv da budu samostalne i van domašaja Levijatanovih pipaka.
Umjesto dominantnog preispitivanja vrijednosti prostora, izvorište novog razumijevanja vektora koji pokreću i determinišu svijet postaju vrijednosti. Nazovimo taj par pojmova aksiologija i politika: vrijednost slobode nasuprot nadmoći sile. Zapravo se već sukobljavaju dva razumijevanja i evaluacije planetarnog prostora – jedan klasični, zarobljen u naslijeđenom argumentu sile i drugi koji uočava vulkansku moć transcendentalnih vrijednosti, prije svega slobode koja je najdublji temelj koji čovjeka čini čovjekom.
Ne prenebregavajući animalnu i destruktivnu ulogu gole sile, bez obzira na to da li je upakovana u celofan floskula o demokratiji i ljudskim pravima i deponovana u korteksu evrocentričnih umišljenih elita ili je ogoljena i brutalna kao što je bila agresija na našu temelju 1999. godine, Srbija danas i već deset godina učvršćuje svoju poziciju i svoj ugled u svijetu upravo prepoznajući da je započela epoha u kojoj će biti obnovljena lozinka iz helenske antike ili Kantove filozofije – biti čovjek! Svaka nova definicija odnosa među narodima, među različitim kulturama, religijama ili pogledu na svijet, moraće da ima prefiks antropos!
politika.rs
(Autor je politički filozof)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
