Ona i Podgoričanin Risto Drašković (42), koji je prije mjesec dana imao uspješnu transplantaciju u Bjelorusiji, govorili su za veb TV "Dan" sa čim se sve sučavaju u borbi za život.
Nenezić posljednjih sedam godina, zbog otkazivanja bubrega, tri puta sedmično provodi po četiri sat na hemodijalizi u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici. Ona nema srodnog donora, što bi joj omogućilo da o trošku države obavi transplantaciju bubrega u Turskoj. Za Nenezić i pacijente koji su u istoj situaciji jedino rješenje bi bilo transplantacija sa kadaveričnog donora (pacijenta kod koga je nastupila moždana smrt) u inostranstvu, što naša zakonska rješenja ne dozvoljavaju, odnosno pacijenti mogu da obave ovu intervenciju o svom trošku.
Nenezić i Drašković su pozvali Ministarstvo zdravlja Crne Gore da, ukoliko ne žele da sklope sporazum sa Centrom u Bjelorusiji, nađu alternativu i omoguće pacijentima bez srodnog donora pravo na liječenje i život.
Inače, transplantacija u Centru za transplantacije u Minsku u Bjelorusiji košta 64.000 eura, a Sindikat prosvjete je pokrenuo himanitarnu akciju za prikupljanje sredstava za učiteljicu Milenu Žižić iz Podgorice.
Nenezić ističe da pacijenti bez srodnog donora nemaju mogućnost za liječenje, a "iskustvo iz KCCG je posebna priča".
– Iskustvo sa Odjeljenja nefrologije u KCCG, gdje provodimo po četiri sata tri puta sedmično, veoma je loše. Doktori bi mogli malo više da se zauzmu oko pacijenata. Na primjer, ja moram da idem kod doktora na privatni pregled da bih nešto mogla da obavim u KCCG. Svi koji rade u KCCG rade i privatno i ja moram da odem kod njih u privatnu ordinaciju da bi se oni meni obratili i završili tu intervenciju u KCCG – tvrdi Nenezić.
Kod nje su se pojavili problemi sa srcem kao posljedica dugogodišnje dijalize.
– Uspješno me je operisao doktor Aleksandar Mugoša. Da nije njega, ja danas ne bih bila ovdje – ističe Nenezić.
Drašković kaže da se osjeća odlično od kada nije na dijalizi.
– Sama transplantacija je prošla odlično, kao kada vadite zub. I nakon operacije je sve išlo po planu. Sve sam riješio za 14 dana i danas živim normalnim životom, dok ljudi koji su na hemodijalizi ne mogu da žive normalno. Oni nemaju uslova za normalan život zahvaljujući državi koja ne želi da pomogne. Iz kojeg razloga? Naš zakon ne dozvoljava kadaverične transplantacije u inostranstvu (donor organa je preminuli pacijent). Ne žele da prihvate ovo što mi tražimo kako bi ovi mladi ljudi mogli da žive, da dobiju pravo na život. Jelena ima 35 godina – naglašava Drašković.
On dodaje da je pacijente spojila muka.
– Nismo ovdje iz hira. Ovi ljudi pate i vape za pomoć! Kako ministarstvo može da ćuti? Dijaliza je prelazno rješenje, a duže od šest mjeseci ili godinu dana šteti drugim organima – membrani mozga, krvnim sudovima i srcu, koje strada. Dijaliza nije život, nego mučenje. Nakon četiri sata na dijalizi, svaki drugi dan vi niste nizašta. Ne možete ni da radite – objašnjava Drašković.
Prema nekim podacima, transplantaciju organa u Bjelorusiji dosad je obavilo dvadesetak pacijenata iz Crne Gore, koji su to uradili o sopstvenom trošku.
Drašković nas je nakon emisije obavijestio da im je sastanak u Ministarstvu zdravlja zakazan za 27. maj.
