Iako Jovan Ristić, državnik, diplomata, istoričar i akademik, zajedno sa Ilijom Garašaninom i Nikolom Pašićem, spada u red najvećih državnika Srbije 19. vijeka, i dalje su, "brojni aspekti njegovog života ostali nedorečeni".
Monografija poznatog srpskog istoričara dr Danijela Radovića "Jovan Ristić (1829-1899) – biografija srpskog državnika", koja je ujedno prva kompletna biografija Ristića, ima upravo taj cilj – "da se na osnovu istorijske građe i relevantne istoriografske literature izvrši rekonstrukcija života i državničke djelatnosti Jovana Ristića". To je u predstavljanju ove značajne knjige naveo i njen izdavač, ugledna izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada, koja je knjigu objavila 2023. godine. Knjigu smo već jednom koristili na ovom mjestu, prenoseći dio poglavlja ''Mladost i školovanje u Srbiji". Ovog puta iz nje ćemo – uz uvijek ljubazno odobrenje Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", i uz odobrenje dr Danijela Radovića, kao autora knjige – u skraćenoj verziji prenijeti dio koji govori o Ristićevom školovanju u inostranstvu.
Dr Danijel Radović (Trstenik, 1989) zaposlen je kao naučni saradnik na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sfera njegovog naučnog interesovanja je moderna istorija srpskog naroda. Doktorirao je 2020. godine na Filozofskom fakultetu sa temom "Jovan Ristić: biografija državnika", a za disertaciju je dobio nagradu,"Prof. dr Radmila Milentijević", za najbolju doktorsku disertaciju te godine, koja je za temu imala srpsko-ruske odnose. Saradnik je Centra za srpske studije Filozofskog fakulteta u Beogradu. Stručno se usavršavao u Beču i Berlinu. Autor je više desetina naučnih radova na srpskom, engleskom i ruskom jeziku.
***
Izgradnja institucija i jačanje činovničkog aparata nametnulo je u Kneževini Srbiji potrebu za obrazovanim ljudima. Od 1839. godine kada je upućena prva grupa srbijanskih pitomaca na studije u inostranstvo počelo je prvo plansko školovanje "otačestvenih sinova" na stranim univerzitetima. Studenti koji su dobijali "blagodejanije" za studije na strani birani su po strogim kriterijumima, te su na školovanje o državnom trošku slati oni koji su imali najbolji uspjeh na Liceju. Izbor se vršio u skladu sa onim što je državnom organizmu u datom trenutku bilo najpotrebnije. Godine 1846. predviđeno je da se studenti najviše upućuju na vojne i pravne nauke, te filozofske i kameralne. Od blagodejanaca se očekivalo da marljivo uče, da šalju semestralne izvještaje o uspjehu sa studija, da ne zaborave na svoju narodnost. U slučaju "lakomislenosti, neurednosti i nevaljalosti", došli bi u situaciju da im se ukine stipendiranje od strane države. Na osnovu odluke iz 1846. godine visina stipendije je iznosila 300 talira godišnje. Predviđeno je da pomenuta svota pokrije sve troškove školovanja i života u inostranstvu.
Jovan Ristić je kao odličan đak smatran potencijalnim kandidatom za dalje usavršavanje. Postoje svjedočenja da je beogradski mitropolit Petar namjeravao da ga pošalje da se spremi za sveštenički poziv pri Duhovnoj akademiji u Kijevu. Ristić nije pristao na takvu ponudu, te je umjesto njega u Rusiju otišao njegov prijatelj Miloje Jovanović, potonji mitropolit Mihailo. Godine 1849. preminuo je državni pitomac i student filozofije u Berlinu Petar J. Radovanović. Njegovom, i smrću Koste Ječmenića godinu dana ranije u Haleu, otvoren je prostor u budžetu Ministarstva prosvjete da se u "Germaniju" upute dvojica novih pitomaca. Među onima koji su konkurisali odabrani su Jovan Ristić i Arsenije Stefanović.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
