Piše Mišel Golberg za Njujork tajms
Ovaj politički triler, koji prožima nestvarni humor, jeste film u kom ima nekoliko scena koje djeluju distopijski, a sada se čine kao oni otpaci koje su snimili, ali nisu se našli u konačnoj verziji. Negativac iz filma, vojnik po imenu Stiven Lokdžou je anti-imigrantski fanatik koji, u jednom trenutku, zauzme jedan grad pod izgovorom zavađenih kartela.
Film prikazuje zavjereničku grupu nacionalista bijelaca na najvišim nivoima američkog establišmenta, koja se, ironično, zove Božićni avanturisti, čija retorika nije mnogo drugačija od Trampove. "Naš cilj i tvoj cilj su isti", kaže jedan član Lokdžou, koji želi da im se pridruži. "Pronaći opasne ludake, mrzitelje i šljam, i zaustaviti ih. Nikakvih više ludaka da ne bude."
"Jedna bitka za drugom" dobila je sjajne recenzije, a kritičari su bili u pravu; to je najbolji film koji sam gledala poslednjih godina. Ne bi trebalo zanemariti uspjeh umjetničkog apekta filma u odnosu na politički. Ali u trenutku kada autokratska uprava pokuša da prisili institucije kulture na potčinjavanje, uzbudljivo je vidjeti da je jedan holivudski film tako neustrašiv u progresivnim uvjerenjima. "Jedna bitka za drugom" ima mnogo toga osjetljivog da kaže o političkom nasilju ljevice i samoživom radikalizmu, ali potrebno je jasno stati na jednu stranu u opsežnoj bici između autoritarnosti i otpora.
Andersonov novi film inspirisan je knjigom Tomasa Pinčona ("Vineland"), koja prikazuje bivše hipike i militante iz 60-ih izgubljene u Americi Ronalda Regana. On svoju priču smješta u sadašnjost, što je rizična odluka. Trebalo bi da prihvatimo da je postojala ljevičarska revolucionarna ćelija pod imenom Francuzi 75, koja je djelovala otprilike oko 2008. ili 2009. godine. Ovaj savremeni vremenski okvir stvara neke zbunjujuće postavke; radikalna šik estetika i milenijalističke fantazije grupe Francuzi 75 jednostavno se ne uklapaju u rane godine Obamine administracije. Ali kako film odmiče, baveći se pitanjem za šta vredi boriti se u trenutku poraza i razočaranja, nesklad prestaje da se osjeća.
Kao i "Vineland", "Jedna bitka za drugom" ima ljubavni trougao u svom srcu. Grupu Francuzi 75 predvodi glamurozna crna militantkinja po imenu Perfidija, koju tumači Tejana Tejlor, a njeno ime je prilično očigledan pokazatelj njene ličnosti. Leonardo Dikaprio igra eksperta za eksplozive i Perfidijinog ljubavnika. Na početku filma, oni oslobađaju imigrantski pritvor koji vodi Lokdžou. Perfidija nadmudri oficira, ostavljajući ga vezanog, seksualno poniženog i opasno opsjednutog.
Nakon ovog prologa, radnja filma se seli u budućnost, 16 godina kasnije, gdje Di Kapriov lik živi izopšten od svijeta u Sjevernoj Kaliforniji sa ćerkom koju je dobio sa Perfidijom pod preuzetim imenima Bob i Vila Ferguson. Vjerujući da je Vila njegova, što bi, ako je zaista tako, moglo osujetiti njegove ambicije, Lokdžou kreće za njom. Od tog trenutka, film se pretvara u potjeru, dok Bob pokušava da spasi kćerku, a u tome mu pomaže ono što je ostalo od radikalnog podzemlja.
Sa svojim uglavnom empatičnim portretom bivših revolucionara, neminovno je bilo da će "Jedna bitka za drugom" razbijesniti konzervativce, naročito nakon ubistva Čarlija Kirka i snajperskog napada na kancelariju američke Agencije za imigraciju i carinu (ICE) u Dalasu, Teksas. "Anderson namjerno izaziva krvoločnost svojih 'probuđenih' (woke) istomišljenika", napisao je besni Armond Vajt u National Review, nazivajući film "najneodgovornijim filmom godine".
Ovo je pretjerano pojednostavljivanje Andersonovih stavova prema nasilju. Kao gotovo svaki akcioni film, i u ovom je prikazan afinitet prema oružju i eksplozijama; prizor Perfidije kako puca ili njen nabrekli trudnički stomak koji se vidi ispod uniforme koji će, čini se, sigurno postati kultni. Ali Perfidija nije nikakva junakinja. Film jasno pokazuje da ona uživa u haosu. Ona izdaje svoje saborce, a potom napušta porodicu, skrivajući sebičnost iza liberalnih klišea. "Stavljam sebe na prvo mjesto i odbacujem tvoj nedostatak originalnosti", kaže Bobu dok izlazi preko vrata.
Grupa Francuzi 75 je jedna propast koja progoni one koji su je preživjeli. Kad sljedeći put sretnemo Boba, posle 16 godina, on je ništa drugo do jedan paranoični čovjek i pomalo smiješan. U nekom više otrcanom filmu, on bi svu svoju vještinu usmjerio na spasavanje Vile. Ali, ovaj film je daleko od ljevičarske varijacije na film "Oteta" Lijama Nisona. U ljubavi prema kćerki, Bob je istinski heroj, ali to ga ne čini sposobnim. U jednoj od najsmješnijih scena filma, on traži pomoć koristeći telefonsku vezu radikalnog podzemlja, a budući da mu je mozak pomutila droga, ne može da se sjeti odgovora na šifrovano bezbjednosno pitanje (možda je trebalo da malo bolje proučiš buntovne poruke", kaže mu nadobudni sagovornik).
Ipak, ako "Jedna bitka za drugom" ne slavi revolucionarno nasilje, ono takođe ne osuđuje ni šire ciljeve za koje su se borili Francuzi 75. Naprotiv, film slavi one koji vatrene nade u tišini održavaju živim. Njegov najprivlačniji lik je Serhio Sen Karlos, kog tumači Benisio del Toro, majstor karatea koji vodi podzemnu mrežu za imigrante bez regulisanog statusa, i koji se kroz haos filma kreće smiren kao Buda.
U viziji dobra i zla u ovom filmu ima nečeg što podriva, u najboljem mogućem smislu. Iste nedjelje kada je izašao, administracija je objavila memorandum o nacionalnoj bezbjednosti u kojem se osuđuju pokreti koji osnovne američke principe (npr. podršku sprovođenju zakona i kontroli granica) prikazuju kao "fašističke" kako bi opravdali i podstakli nasilnu revoluciju.
Gledanje "Jedne bitke za drugom" djeluje oslobađajuće, dijelom zato što ignoriše sve nove tabue koje Tramp i njegovi pomagači pokušavaju da nam nametnu. Film teško da bi mogao biti relevantniji u Trampovoj Americi, ali sa sobom nosi polazišta jedne bolje zemlje.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
Prevod: Darinka Jovanović
