Piše Vanesa Fridman za Njujork tajms
Među stotinama dizajnera čija imena stoje na etiketama u našim ormarima ili, pak, u našoj mašti, svega je par njih koji na kraju utiču na to kako se oblačimo i koji stvarno oblikuju stil. Većina se poigrava sa onim što nam je već poznato. Njihova odjeća možda savršeno obilježi trenutak, čak i razdragano, ali najčešće ne mijenjaju pojam mode.
Kada to učine, onda to ovjekovječi ime jednog dizajnera. Sreća je i ako jednom to postignu, kao što je to uspio Kristijan Dior sa "novim izgledom". Još je manje onih koji to postignu dva puta, kao što je učinila Koko Šanel sa odijelima na kopčanje i malom crnom haljinom ili Iv Sen Loran sa "safari" stilom i smoking sakoima. Uspio je to i Đorđo Armani, koji je preminuo u utorak, u devedeset drugoj godini.
Promijenio je izgled jednog direktora i poznate ličnosti.
To je učinio tako što je opustio kroj odijela, dokazujući da suptilna moć nije samo izraz za političku strategiju, već i za krojačku i skovao je riječ greige (sivo-bež) 1975. godine kojom je opisao određenu kombinaju sive i bež po kojoj je poznao prepoznatljiv.
Teško je prenaglasiti uticaj ovih inovacija, posebno sad kada se čini da su nešto sasvim uobičajeno. To je samo po sebi dokaz koliko su moćne bile.
Njegova odjeća je bila i oklop i uniforma, ali nikad suviše agresivna. Crpili su moć iz nekog kontrolisanog spokoja i slobode, kontrole i nad imidžom i okolinom, što je još jedna od ključnih odlika Armanijevog identiteta i zavjeta. Mada se njegov dizajn činio ležernim, istovremeno je odražavao autoritet onoga koji donosi odluke, kao i njegov pristup umjetnosti i svom poslu.
Kao što je i napisao u jednom mejlu u julu, kada zbog bolesti nije mogao da putuje u Pariz kako bi lično organizovao svoju reviju visoke mode. "Nadgledao sam svaki aspekat revije na daljinu, putem video linka, od probi, do redosleda i šminke. Sve što ćete vidjeti urađeno je po mojoj direktivi i sve sam ja odobrio."
Ova skoro pa fanatična usredsređenost stvorila je carstvo i od Armanija načinila ime, jednog od najbogatijih ljudi u Italiji i simbola nacionalnog uspjeha i izuzetnosti. Takođe, zahvaljujući tome je postao i on i njegov brend, oličenje italijanskog stila u svijetu. Na kraju ga je zarobilo u vremenu i očekivanjima.
To je ono što ga je dovelo do toga da dominira ne samo svijetom odjeće, već i šminke, parfema, čitavog jednog ambijenta. Pogledajte, recimo, stambenu zgradu Armani (enterijer je radio Armani), iznad Armani radnje i Armani restorana, koji su otvoreni prošle godine u oktobru na Medison aveniji u Njujorku. To je arhitektonska simfonija za život, kupovinu i uživanje u hrani; u kamenu krem boje, uz odgovarajuće krem-pantalone i krem-pastu.
Njegove revije su se često održavale u Armani teatru u Milanu, amfiteatru u ogromnom Armani kompleksu, u kom se nalazi i galerija u kojoj se povremeno izlažu Armanijeve stare kreacije. Taj kompleks bio je drugačiji od hotela Armani u ulici Via Manconi, sa Armani kafićem i Armani prodavnicom časopisa, kao i od palata Armani, koja je služila kao sjedište brenda. Često bi, tokom revija, jedan dio publike redovno aplaudirao u onome što je djelovalo kao pažljivo osmišnjena spontanost, kao da je Armani dizajnirao ne samo kombinacije na pisti, nego i reakciju publike.
Ipak, kada je Armani dao varijacije na svoje teme, kritičari su se (da, baš poput mene) ponekad žalili što se ponavlja. Kada je pokušao da izađe iz okvira eksperimentišući, na primjer, sa šalvarama ili oblačenjem Lejdi Gage kao prividom svemira, rezultati su mogli da djeluju neautentično i čudno. Izgledalo je kao da pokušava da drži korak s trendovima umjesto da prihvati ideju da je on zaslužan za siluetu koja trendove nadilazi.
Imao je često neobjašnjiv afinitet prema plemskim šeširima i veoma mršavim manekenkama (barem kad su žene u pitanju), iako je njegova odanost ravnim cipelama bila očita i pokazala se mudrom. Nikad se nije bojao da izrazi nezadovoljstvo prema onima za koje je ocijenio da ne poštuju njegovo mišljenje.
Jednom sam morala da popričam sa njim prije revije zato što je bio ljut zbog mojih recenzija koje sam napisala, gdje sam kritikovala njegovu odluku da vrati pantalone široke u predjelu butina. Bio je ljut jer nisam shvatila da ima gomila "običnih" pantalona u njegovom izložbenom salonu, ako je to zaista ono što ljudi žele (time je ukazao na ljude poput mene koji nisu umjeli da nose nešto drugo).
Godine 2014, uvrijedio se kada Ana Vintur, urednica časopisa Vog, nije došla na jednu od njegovih revija i izjavio je: "Rekla je da će poslati svoje ljude. A kad odete kod zubara i on vas prepusti svom asistentu, kako biste reagovali?" Potom je dodao: "Ona je uticajna i moćna. Ali, možda sam i ja uticajan." I zaista je to bio. Kasnije su se on i Ana pomirili.
I može biti da zato, mada je flertovao sa ponudama za kupovinu, nikada nije mogao da preda nekom kontrolu. Ostao je jedini akcionar u svojoj kompaniji tokom cijelog života, ali se pobrinuo da njegovo ime i kompanije nastave da žive onako kako je on to želio time što je 2016. godine osnovao fondaciju Đorđo Armani, kojom je usmjeravao svoju evoluciju i odredio da ne smije biti nikakve javne ponude ili prodaje barem pet godine posle njegove smrti.
"Ako sam ovako daleko dogurao, to je zahvaljujući čeličnom fokusu i opsesivnoj pažnji s kojom sam sve radio." napisao je u tom mejlu iz jula mjeseca. To je, istovremeno, bila izuzetno samouvjerena izjava i, izgleda, natpis za nadgrobni spomenik.
Djelimično je zato imao maštu i spretnost da bude drugačiji i inovativan, čak i kada bi zapeo u kreativnosti. I jednim dijelom će zbog toga u modi postojati dvije ere: prije i posle Armanija.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
