Piše Dejvid Bruks za Njujork tajms
Kada pišete o politici koliko ja, često budete okruženi veoma ambicioznim ljudima. Ne smeta mi to. Zapravo, ja volim ambiciozne ljude. Energični su, trude se da postignu važne stvari, teže samo velikom u životu. Njihov gorući nagon za uspjehom daje im snagu koja im je potreba u ostvarivanju snova godinu za godinom, a snaga je jedna potcijenjenja supermoć neophodna ako želite da date neki doprinos ovom svijetu.
Ali, naravno, ta ambicija je i blagoslov i prokletstvo. Ambiciozni ljudi su često nemilosrdni, manipulativni, opsjednuti statusom i toliko fokusirani na zapanjujući uspjeh da postanu plitki u duši. "Magbet" je drama o čovjeku koji postaje rob svoje ambicije, one nezasite, dekstruktivne zvijeri, zbog koje se izoluje i koja ga uništi.
Zato evo pitanja od milion dolara: "Kako usmjeriti energiju ambicija a da vas ne prožderu neumoljivi prohtjevi? Kako živjeti energičan život, u kom težite velikim stvarima, a da istovremeno ne postanete kreten?"
Nažalost, mnogi od nas, među kojima sam i ja, ne uspijevaju da to postignu. Tužno je reći, ali moje altruističke težnje nisu dovoljno snažne da me navode kroz mnogo rada potrebnog da uložim ne bih li postigao bilo šta primjetno. Ako treba toliko truda da uložim da bih, recimo, napisao knjigu, i da bih imao volju da na tome godinama radim, treba mi i da na krjau vidim svoje ime na naslovnoj strani, a tu je i ona želja mog ega da čitaoci možda pomisle evo nekog pametnog. Drugim riječima, treba mi da odnekud crpim i nesebične i sebične motive. Ja ne prezirem pomiješane motive; ja po njima živim. Mislim da mnogo nas tako živi.
Abraham Linkoln je bio zaštitnik nas koji smo htjeli dobro da živimo čak i u kandžama ambicije. Linkolnov pravni saradnik je jednom izjavio da je "njegova ambicija motor koji ne zna za predah". Ipak, jedan od njegovih najvećih govora, onaj održan u Liceju 1838. godine bio je o opasnosti pretjerane ambicije, a stiče se utisak da ga je veoma brinula i njegova sopstvena."
Linkolna je taj pogon odveo do Bijele kuće, ali na svakom koraku tog puta, rvao se sa svojom ambicioznošću kao sa nekim opasnim zmajem. Pokušavao je da je kontroliše da ga ne bi obuzela i pokvarila. Ova borba sa vlastitom ambicijom je opak posao, kao Jakovljeva borba sa anđelom.
Čini mi se da mogu bolje da razumijem ovaj boj sa zmajskom ambicijom ako je razlučim u pet ključnih borbi:
Borba između vještine i nagrade
U svom romanu iz 1941. godine, "Šta tjera Samija da trči?", Bad Šulberg opisuje ratoborno sebičnog i ambicioznog čovjeka koji postiže veliki uspjeh kao scenarista u Holivudu. Ključna činjenica o glavnom liku, Samiju Gliku, jeste to da ga uopšte ne zanima vještina pisanja scenarija; zanimaju ga samo slava i novac koje mu to može donijeti. Zato plagira, krade ideje drugih ljudi, ide prečicama, oduševljava se scenarijem koji donosi novac čak i ako je osrednji.
Tu leži ključna razlika. Koliko vas pokreće unutrašnja želja da ste dobri u onome čime se bavite? Koliko vas pokreće želja za spoljašnjim nagradama kao što su novac i slava? I najvažnije od svega, kakav je odnos ova dva motiva? Ja bih rekao da, ako vam u duši nije najvažnija vještina, recimo u odnosu 70 prema 30, onda ste na terenu opasnom po vaš moral. Ako radite samo zbog novca i slave, hvataćete krivine. Nećete svoj posao doživjeti kao zvanje, niti ćete biti istinski posvećeni i nedostatak unutrašnje strasti će se odraziti na vaš posao i život.
Borba između pružanja ljubavi i potrebe za ljubavlju
U svojoj knjizi "Četiri ljubavi" K. S. Luis zapaža da neke naše ljubavi proizlaze iz punoće, a neke iz praznine. Ako ti je neko u djetinjstvu ulio veliku ljubav i ti želiš da veliku ljubav uliješ u svoje komšije i kolege, to je darujuća ljubav. Kao primjer grozničave ljubavi, Luis navodi lik gospođe Fidžet. Čini se da je odana svojoj porodici. Ali ona se uvijek hvali sopstvenim žrtvama. Manipulativna je i svakog kontroliše. Pokušava da ispuni prazninu u svom srcu, pa je njena ljubav usmjerena na sebe, a ne na druge.
Darujuća ljubav je očarana svijetom; grozničava ljubav je alava, nezasita i ogrnuta strahom od neuspjeha. Darujuća ljubav njeguje međuljudske odnose, dok grozničava ljubav drugu osobu sebi prilagođava i vodi u usamljenost. Ako se borite sa spostvenom ambicijom, onda mislim da je važno zapitati se: odakle potiču moje ambicije, iz osjećanja obilja ili osjećanja praznine?
Borba između uspjeha i superiornosti
Želje nekih ljudi nisu takmičarske. Ako su u nečemu dobri, to zadovoljstvo im je samo po sebi nagrada. Želje drugih ljudi su prije svega takmičarske prirode. Nije im dovoljno da budu dobri; moraju da budu bolji od drugih. Moraju da izađu kao pobjednici nad nekim drugim.
Budući da smo mi tako fini. Mi ćemo sebi reći da naše želje nisu takmičarske. Ali uprkom tim plemenitim tvrdnjama, primjećujem gomilu takmičarskih žudnji za nadmoć u svijetu.
Čitava naša meritokratija temelji se na žudnji za nadmoći. Ne radi se o tome da si dobar, već ono što je bitno je da si na višoj stepenici, da ideš u elitniju školu. Svijet društvenih mreža je svijet brutalnih iskazivanja i upoređivanja.
Svijet netakmičarskih želja može biti svijet uzajamnog poštovanja. S druge strane, želja za nadmoći je Pirova pobjeda, zlobna i prožeta zavišću. Kako piše teolog sa Jejla Miroslav Volf u djelu "Cijena ambicije": "Frustrirana težnja za nadmoći često traži rasterećenje u vidu agresivne samoobmane u kojoj se onaj iznad predstavlja kao moralno neispravan, arogantan i represivan." Nije dovoljno da ja budem uzdignut; drugi moraju biti oboreni.
Borba između uzvišenih i niskih želja
Kvalitet vaših ambicija oblikovaće cilj kom težite. Kako su filozofi tokom istorije primijetili, ako težite moći moći, uvijek ćete se osjećati nemoćno i bojaćete se izdaje; ako težite prihvatanju, uvijek ćete udovoljavati drugima; ako žudite za novcem, nikad nećete imati dovoljno, ali ako žudite za razumijevanjem, vaš svijet biće čudesan; a ukoliko težite Bogu. težićete savršenoj ljubavi i tu će težnju pročistiti ta ljubav.
Svi instiktivno znamo da su neke želje moralno uzvišenije od drugih. Želja za iskrenim prijateljstvom je uzvišenija od želje za popularnošću. Ipak, u svakom ljudskom srcu postoji izopačenost koja nas ponekad pretvara u idolopoklonike, koja nas navodi da obožavamo niže zamjene za koje nam naša kultura kaže da ih treba obožavati, umjesto samo najvišeg dobra.
Želimo da volimo i budemo voljeni, što je plemenita ambicija, ali mislimo da to možemo dobiti jer lijepo izgledamo, jer smo poznati, popularni u društvu. Idolopoklonstvo je krajnja težnja prolaznosti. Kao i sve zavisnosti, ovaj oblik traži od čovjeka sve više i više, dok istovremeno nudi sve manje i manje.
Pazi šta voliš. Upozoravao je na to Sveti Avgustin, jer na kraju postaneš ono što volš.
Na kraju, borba između ambicije i težnji
Ambicija je želja da se uzdignemo u svijetu. Težnja je želja da postanemo bolja osoba. Ovo prvo je društveni princip, a ovo drugo se tiče mijenjanja iznutra.
Kao što možete da vidite, ja poštujem ambiciju, ali težnja zvuči mnogo važnije. Potrebna je hrabrost kako vi izgradili odnose kakve nikad ranije nismo doživjeli, potrebno je njegovati vrline koje ranije nismo imali. Svijet te naročito i ne poštuje ako se ne posvetiš unutrašnjoj satisfakciji prije nego spoljašnjoj uglađenosti.
Težnja zahtijeva da se odrekneš života koji liči na osvajanje medalja za zasluge. Nakon nekoliko izgubljenih godina na fakultetu, Volter Kirn je bio sveden na stanje u kojem je bio umoran od pokušaja da napreduje; sve što je želio bilo je da uči. U svojoj knjizi "Izgubljen u meritokratiji" on piše: "Sam u svojoj sobi, prehlađen i iscrpljen, zaboravio sam na svoju opsesiju samousavršavanjem. Želio sam da se izgubim. Želio sam da čitam. Umjesto da popunjavam praznine, želio sam da budem praznina i da me ispune."
Dok sam završavao ovu kolumnu u vozu, dobio sam poruku od svoje supruge. Ona pokreće veliki projekat i spremala se da pošalje imejl kojim ga objavljuje svijetu. Spomenula je da se njene ambicije u vezi s ovim projektom kose sa njenim suptilnim željama da bude tiha osoba, van svjetlosti reflektora. To zvuči upravo kao ona vrsta zdrave unutrašnje borbe koju sam ja u tom istom trenutku pokušavao da opišem. Profesionalni uspjeh često proizilazi iz cjelovitosti, iz toga da se bez zadrške krećeš ka jednom cilju. Ali ljudi kojima se divimo često su u raskolu sa samima sobom, gore od neke ambicije, dok istovremeno pokušavaju da prevaziđu plamen.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
