Piše Skot Šejn za Njujork tajms
Decenijama su oni što objavljuju povjerljive informacije bili vrsta kojima pripadaju razni: zaposleni u vladi bijesni zbog nepočinstva, ideolozi koji se kreću prema nekom svom cilju, političari željni da poraze protivnika. Prethodnih godina, tehnologija je takvima potpomogla u ogromnoj mjeri: Čelsi Mening i diplomatske depeše VikiLiksa, Edvard Snouden i ukradeni arhiv Agencije za nacionalnu bezbjednost, kao i još uvijek anonimni izvor Panamskih dokumenata.
Ali sada je ove različite profile udružila sasvim drugačija vrste „objavljivača" velikih razmjera, bolje finansirana i pritajena: obavještajne službe država, koje hakuju riznice dokumenata, a potom koriste nekog posrednika da ih on objavi. Ono što je ruska obavještajna služba zapanjujuće uspješno uradila američkim demokratama 2016. godine postaje uobičajen način špijunskog zanata širom svijeta.
Godine 2014, u Sjevernoj Koreji su, bijesni zbog filma, hakovali Soni i poslali hiljade internih mejlova. Od tada, Rusija koristi metodu hakovanja i curenja podataka u zemljama širom Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, rivali u Persijskom zalivu, optužuju jedan drugog za recipročne hakerske napade, curenja informacija i internet sabotaže. Kasnije su saznanja ukazala na učešće i drugih obavještajnih službi, ali su špijuni vješti u prikrivanju svojih tragova.
„Jasno je da nacionalne države posmatraju ova masovna curenja informacija i vide koliko su uspješna," rekao je Met Tejt, ekspert za sajber bezbjednost na Univerzitetu u Teksasu, koji je ranije radio u sjedištu Gaverment Komjunikejšns (Government Communications Headquarters), britanskom ekvivalentu Nacionalne agencije za bezbjednost.
Šta sve ovo znači za novinarstvo? Prema starim pravilima, ako medijske organizacije dođu do materijala koje smatraju autentičnim i vrijednim objavljivanja, tako treba i da urade. Ali zbog ovih pravila novinari mogu upasti u zamku špijunskih agencija koje će manipulisati time šta i kada objavljuju, uz još jednu opasnost: arhivi pravog materijala može se dodati vješto izrađena lažna dokumenta.
O ovoj pometnji uz snagu emocija piše moja koleginica Ejmi Čozik u svojoj novoj knjizi o prikrivanju Hilari Klinton. Prisjeća se kako je čitala neki članak Njujork tajmsa o ruskom hakovanju demokrata prema kojem su Njujork tajms i drugi mediji „de fakto postali instrument ruske obavještajne službe" time što su objavljivali priče zasnovane na hakovanim informacijama. Osjećala se grozno, kazala je, zato što je mislila da je kriva za ono za šta su je optuživali.
Drugi su pojurili da je uvjere kako su ona i stotine drugih reportera koji su se koristili procurelim mejlovima jednostavno radili svoj posao. „Glavno pitanje koje jedan novinar mora da postavi sebi jeste da li informacija tačna i relevantna, a ne da li će joj se Moskva obradovati" napisao je Džek Šafer, medijski kritičar za Politiko.
Silom prilika, ja sam napisao tu rečenicu koja je uznemirila Ejmi Čozik. Zadržavanje važnih informacija je za novinare neprihvatljivo. Ipak, u svijetu u kom strani obavještajci hakuju, objavljuju i lažiraju informacije, novinari će uvijek biti prinuđeni da preduzmu vanredne mjere opreza i budu ekstremno transparentni.
Priče iz te 2016. godine su većinom bile zasnovane na hakovanim mejlovima američkih demokrata koji su otkrili prave i tačne informacije, među kojima je i neprijateljski odnos vođa stranke prema kampanji Bilija Sandersa i Klintonovim govorima, koja je ona odbila da objavi.
Problem je što su ruski hakeri odlučili da američkim glasačima ne dostave iste interne informacije iz Trampove kampanje. O tonu izvještavanja odlučilo se u Moskvi. Oslanjajući se na to da će američki reporteri poštovati njihova uobičajena pravila, Kremlj je hakovao američko novinarstvo.
Ipak, to važno iskustvo ne pokazuje da postoje laki načini za rješavanje problema. Džek Goldsmit, bivši zvaničnik Ministarstva pravde koji je opsežno pisao o medijima, misli da je novinarima teško da zadrže autentične, uvjerljive materijale jednostavno zato što znaju ili sumnjaju na to da je izvor neka strana obavještajna služba.
„Ne bi trebalo da bude važno da li je izvor Rusi ili nezadovoljan član kampanje Hilari Klinton", tvrdi on. „Hoćete li isključiti Ruse? Šta će biti sa Brazilcima? A sa Izraelcima? Mislim da nije izvodljivo da pravite te razlike."
Ali Dejvid Pozen, profesor prava na Kolumbija univerzitetu, koji je sproveo veliko istraživanje o curenju informacija u američke medije, kaže da je hakovanje promijenilo pravila igre jer omogućava stranim vladama da u velikom obimu prikupljaju povjerljive informacije iz američkih institucija.
„Recimo da ruska obavještajna služba svakog ponedeljka šalje Njujork Tajmsu paket fantastičnih procurelih informacija o američkim političarima", rekao je Pozen. „Da li bi Tajms to objavio?"
Objavljivanje procurelih informacija koje obezbjeđuju strani špijuni „legitimizuje i podstiče hakovanje", dodao je. „Mislim da ovo čini etičku procjenu za novinare mnogo složenijom." Na pitanje da li ima neke smjernice na umu, Pozen je izbjegao odgovor: „Ne bih rekao da imam dobre odgovore."
Dovoljan je problem što su informacije iz procurelih dokumenata tačne. Međutim, Rusi su 2016. godine eksperimentisali sa još spornijom taktikom: mijenjanje tačnih informacija i lažiranje drugih, zatim objavljivanje dokumenata sa vjerodostojnim hakovanim materijalom.
Da bi izvještaj demokratske opozicije o Donaldu Trampu izgledao primamljivo, ruski operativci su dodali pečat „povjerljivo" prije nego što su ga poslali. Objavljujući prave dokumente hakovane iz Fondacije Bredli sa sjedištem u Milvokiju, Rusi su dodali lažno pismo u kojem se navodi da je fondacija izvršila nezakonitu donaciju od 150 miliona dolara kampanji Klintonove."
Srećom, falsifikator nije bio upućen u američku politiku: Bredli fondacija je konzervativna grupa koja nema interese u tome da podrži demokrate, čak i da je to po zakonu. „To je djelovalo apsurdno", kaže Rik Graber, predsjednik fondacije.
Još podmukliji bio je incident prošle godine u kojem su hakeri, moguće angažovani od strane ruske ili ukrajinske obavještajne službe, objavili hiljade ličnih poruka kćerke Pola Manaforta, bivšeg Trampovog menadžera kampanje. Poruke su izgledale autentično, a uz jednu je bilo priloženo pismo ucjene upućeno Manafortu, navodno od istaknutog ukrajinskog novinara i člana Parlamenta, Serhija A. Leščenka.
Leščenko je insistirao na tome da je pismo falsifikat i podijelio tehničke detalje Njujork tajmom sa koji je snažno podržao taj zaključak. Ipak, njegov navodni pokušaj iznude je prijavljen u Sjedinjenim Državama, Ukrajini i Rusiji, narušavajući njegovu reputaciju.
Buduća lažiranja biće znatno teže razotkriti, uključujući „veoma lažna videa" (deep fake video - video snimak koji koristi veštačku inteligenciju da bi se stvorila lažna scena ili izjava osobe, tako da izgleda potpuno realno) i audio zapise, na primjer političara koji govori ili radi stvari koje nikada nisu izgovorili ili uradili. Obavještajne agencije će bez sumnje prve savladati takve trikove.
I zbog takve đavolske mogućnosti, novinari će morati oprezno da pišu. Oni se mogu obratiti forenzičkim istražiteljima kako bi testirali vjerodostojnost i pratili izvor procurelih materijala. Mogu uključiti, već na početku svake priče, diskusiju o vjerovatnom izvoru materijala i njegovom mogućem motivu. Ako se čini da je curenje informacija namijenjeno da utiče na ishod izbora, onda mogu to istaknuti i agresivno izvještavati o suprotnoj strani kako bi se smanjila neuravnoteženost.
Uprkos rizicima, imperativ da se objave ekskluzivne vijesti vjerovatno će prevladati. Daleko od toga da se čuvaju curenja informacija, većina medijskih kuća ih poziva više nego ikad ranije.
Prethodnih godina, Tajms i drugi mediji su dodali na svojim internet stranicama „bezbjedan prenos" koji objavljivačima pruža potpunu anonimnost. To može biti upravo ono što će privući zviždača u nekoj američkoj instituciji, ali će i zaštititi nekog hakera u Moskvi ili Pekingu. Novinar možda nikad neće saznati istinu o izvoru informacije.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2018 New York Times News Service
