Stari su govorili - "Stavi prst u more i bićeš povezan sa cijelim svijetom". A, Boris Jovanović Kastel odlučio je da proširi ovu poslovicu i da stihom uveže sve tačke jednog, možda najizuzetnijeg mora, Sredozemnog, poznatijeg kao Mediteran. Onog mora koje je, kako i sam kaže, pupak svijeta, koje je i teza i antiteza, o kome se zna sve i ništa. O Mediteranu koji je kolijevka i bogova i ljudi, civilizacija i religija, najstrašnijih zločina i najizdašnijih dobrota i ljepote, na čijim obalama i danas, ruku pod ruku, zajedno žive istorija i sadašnjost. A, da je uspio da na pravi način, kao u kakvu paukovu mrežu, bolje reći neku staru mapu, uveže sve njegove tačke i meridijane, sve njegove razlike, tokom decenija, najbolje je sažeo u svojoj ocjeni jedan od najvećih poznavalaca Mediterana s ovih prostora, Predrag Matvejević (1932 - 2017):
- Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga "Brevijara" (Mediteranski brevijar) bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim - evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu - zapisao je Matvejević. A, da je tako, Boris Jovanović potvrđuje i novom knjigom poezije "Pokloniću ti Ružu vjetrova" (ShuraPublikacije, Opatija, 2023).
• Vaša najnovija zbirka "Pokloniću ti Ružu vjetrova" ponovo je sva posvećena Mediteranu. Zašto ste tako dugo odani Mediteranu - mediteranskim temama? Što je Vama Mediteran? Čime Vas Mediteran i dalje opčinjava?
– Sve moje knjige, a njih je tridesetak na našem i stranim jezicima zapravo su jedna knjiga posvećena Mediteranu i mediteranskoj sudbini. Njemu sam odan zato što je to početak, kraj i beskraj svega. On nije samo geografsko, istorijsko ili hodočasničko more, već beskrajni, bezvremeni i ponorni mozaik civilizacije. Mediteran je more koje je rodilo i profilisalo evropsku civilizaciju, a ne obrnuto. Slobodan čovjek uvijek je birao put slobode, moreuz svjetlosti, jer mu je bilo dosta dobošara rata, depresije i dekadencije i kada je shvatio da je ta ekumena slobode Mediteran znao je da je sloboda u njemu. Njegova amajlija postala je mapa Mediterana. To može biti renesansna mapa okačena o zid kakve konobe na kojoj je Evropa prikazana kao naga žena u pokretu. Takođe, može biti antička, islamska, hrišćanska, anarhistička ili ateistička, prošivena zlatom, kao šal oko vrata svih u jednom trenu, prosjakinja, prostiutki, plemkinja i boginja. Moja poezija je atlas živih mora koja nema uobičajene četiri strane svijeta. To je peta strana života u kojoj se čovjek i more stapaju u jedno biće i zato su se mnoge pjesme otrgle iz mog zagrljaja napustivši me kao oca da bi same našle sudbinu. Neka na antičkim novčićima, neke urezane u lukobrane, neka na koži bonace. Mene je, opčinjenog njegovom dugom istorijom trajanja, Mediteran posinio i zato je ova poezija jedrenjak koji je pronašao svoju mediteransko biće, identitet i sudbinu kroz poeme i himne posvećene Našem moru, prvenstveno onom unutrašnjem znatno dubljem od onog sa nautičkih karata.
• Zašto ste zbirku naslovili "Pokloniću ti Ružu vjetrova"? Kome se poklanja taj orijentir, kome je potreban? Može li se ploviti po mediteranskim morima bez "Ruže vjetrova"?
– S obzirom da je ovo poezija nepripadanja bilo kakvim pravcima i trendovima koji igraju jedno ljeto, nepristajanja na dogme bilo kojeg predznaka i naviganja najdubljim morima beskraja, slobode i vječnog, a to su unutrašnji akvatorijumi čovjeka, bezbroj mora koja zbore u njoj moraju imati svoje vrijeme, prostor i kote i zato im služi kompas ili Ruža vjetrova. S druge strane, jedrenjaku moje poezije, ploveći morem intime, univerzalnog, sudbine, bezvremenog i karnevalskog, nijesu potrebne busole, sekstanti, karte i sidro jer on plovi u beskraj i spoznaje ga. U njemu, Mediteran je skup solarnih i lunarnih obrazina iza kojih se odvijaju suptilni dijalozi sa sirenama naših nada, slutnji i iluzija ali i bjesomučne borbe sa avetima našeg besmisla, prolaznosti i ništavila. Zato je Mediteran vječna statua od soli u baruštini prolaznog svijeta koja će ga nadživjeti a moja poezija svojevrsni sunđer koji briše granicu između geografskih mora i unutrašnjih pučina.
• Koliko je u poeziji (stihovima) bitna zvučnost, muzikalnost? Koliko je teško prenijeti u pjesmu ritmove i melodije Mediterana?
– Kako je Pol Valeri divno rekao: "Požurimo u talase, živimo iznova", tako je muzikalnost talasa Mediterana konstantno prisutna u mojoj poeziji jer ona "prevodi" instrumentale valova, kovitlaca, plima i osjeka, pa sebe na neki način doživljavam leksikografom tih mediteranskih "bića". Prevoditi poj talasa svih vremena, obala i kota vraški je izazovan zanat jer oni pjesnika nose u beskraj gdje će upoznati svoju zaboravljenu sudbinu – Mediteran.
• I Boka je dio Mediterana. Čini se da joj odajete počast "zapisima" na kraju pjesme. Da li sam u pravu? Da li je to ona obala koja je Vaša najpoželjnija tačka sidrenja u cijelom Mediteranu?
– Boka je biser Mediterana. Njena istorija u pokretu i svakodnevni životni rituali predstavljaju očuvanu dušu mediteranskog čovjeka izgubljenog u eri konzumersko-potrošačke civilizacije. Mnoge svoje knjige napisao sam u Boki Kotorskoj, na pontama do kasno u noć, u konobama, uz mozaike i antičke građevine, na pučinama osluškujući zvona, munje i krikove galebova duboko svjestan da me sav taj mediteranski instrumentarij odmalena opio, osvojio i oplemenio. U toj atmosferi jedinstva kontrasta svaku svoju knjigu bih prije polaska u štampu porinuo u more pred Perastom znajući da sam Naše geografsko more, nekom poetskom alhemijom, pretočio u Unutrašnje more. Ono znatno jače, dublje i trajno opija. Zato je Mediteran dobrovoljno pijanstvo bez povrataka u prozaični svijet.
