<p>LJILJANA HABJANOVIĆ ĐUROVIĆ/ -NEMANJA MARAŠ</p>

LJILJANA HABJANOVIĆ ĐUROVIĆ/ -NEMANJA MARAŠ / - LJILJANA HABJANOVIĆ ĐUROVIĆ/ -NEMANJA MARAŠ

Habјanović Đurović za "Dan": Želim da dotaknem dječje duše i pomognem im da postanu dobri ljudi

Moje knjige za djecu, zaista, su ostale medijski skrajnute u odnosu na romane. Do sada sam objavila 11 knjiga za djecu, u tri serijala. To su priče o djevojčici Ivi, priče o dječaku Srećku, a od ove godine i priče o ljupkoj i pametnoj pomeranki Lili

Prvu knjigu za djecu Ljiljana Habјanović Đurović јe napisala 2009. godine na poziv Izdavačkog centra Ruske pravoslavne crkve. Bila je to knjiga o Svetoj Petki. U Rusiji je objavljena sa blagoslovom patrijarha moskovskog i ciјele Rusije Kirila. Godinu dana potom objavila je i na srpskom, sa blagoslovom našeg patrijarha Irineja. I tu јe stala. U intervјu za "Dan", spisateljica se prisјeća da јe 2015, dok se pripremala za pisanje roman "Onda je došla Dobra Vila", i dok јe malo istraživala po internetu, shatila kakvom su pogubnom uticaju izložena naša dјeca.

- Shvatila sam kako im se kroz neke knjige, kroz laku i zabavnu priču, nude problematični sadržaji i nakaradne "vriјednosti". Tada sam i odlučila da pišem za dјecu. Da pokušam da bar malo ojačam onu drugu stranu. I tako sam 2017. objavila tri knjige – "Iva i lutka" i "Iva i anđeo" i ponovljeno izdanje knjige "Sveta Petka", kaže najčitanija srpska književnica.

Ona će, kako saznaјemo, na predstoјećem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, već po tradiciji dočekivati svoje čitaoce iz ciјelog regiona. Sudeći po broju knjiga za dјecu, dobar dio čitalačke publike činiće najmlađi ljubitelji knjige.

• Iza Vas je jedan impozantan opus knjiga za najmlađe čitaoce koji ste tvorili poslednjih godina, a koji je nekako ostao u sјenci Vaših romana. Zašto?

- Do sada sam objavila 11 knjiga za dјecu, u tri serijala. To su priče o dјevojčici Ivi, priče o dјečaku Srećku, a od ove godine i priče o ljupkoj i pametnoj pomeranki Lili. Priče su zanimljive i uzbudljive, ali istinite. Jer, Iva, to sam ja, a Srećko je moj sin. Lili je naša pomeranka. U prvoj knjizi Lili nam priča o velikim ljudima Mikelanđelu, Njutnu, Mocartu i drugima i njihovim pomerancima. Svim knjigama za dјecu želim da dotaknem dјečje duše i pomognem im, onoliko koliko to mogu pisac i knjiga, da postanu dobri ljudi.

Moje knjige za dјecu, zaista, su ostale medijski skrajnute u odnosu na romane. Ali, isti je slučaj i sa mojom poezijom i mojim radom antologičara. Objavila sam zbirku poezije "Žena u Hilandaru" i priredila pet antologija duhovne poezije. I za mene samu to je sve bio nekakav uzgredni rad – i ja sebe doživljavam prvenstveno kao romanopisca.

Za odlične tiraže i ponovljena izdanja mojih knjiga za dјecu zaslužne su, priјe svih, moje čitateljke koje su istovremeno nekoj dјeci majke, bake, tetke, kume. One kupuju knjige, dovode dјecu na sajmove knjiga, na književne večeri. One od njih stvaraju čitaoce.

Crna Gora uvijek u srcu

• Poslednji romani iz Vašeg duhovnog ciklusa vezani su za Crnu Goru. Još od "Ženskog rodoslova" Crna Gora i kao zavičaj, ali i poprište, mjesto zbivanja, obitavanja Vaših književnih junaka znanih i neznanih. Ima li je i u knjizi koju pišete trenutno? Hoćete li je skoro posjetiti?

- Više puta sam rekla da je Crna Gora u mom srcu. I moja je. To ne mogu da promijene nikakve državne granice. U Crnu Goru idem rjeđe nego što bih željela. Ali sa ljubavlju mislim na Cetinje, grad u kome se rodila moja majka, i na Cetinjski manastir u kome je krštena, na Bjelopavliće, postojbinu moje babe, na Kotor u kome su živjele moja čukun-baba i prababa. U Crnoj Gori žive moji rođaci Burzani, Šaranovići i Ljesari. Tu su monahinje manastira Duljevo, Župa Nikšićka i Ćelija Piperska, i monasi Ostroga i Stanjevića. Tu je grob moje voljene tetke Dragice. I grob mog neprežaljenog duhovnog oca mitropolita Amfilohija, moje prvo odredište svaki put kad dođem u Crnu Goru. I najzad, tu je Ostrog, taj grad što na gori stoji, i ćivot Svetog Vasilija.

Troknjižje "Ostroško trimirje" (sastavljeno od romana "So zemlji", "To je ljubav, slepa sila" i "Kćeri Svetog Vasilija") govori o ljudima i događajima vezanim za Ostrog i Svetog Vasilija. I roman koji sada pišem jednim dijelom dešavaće se u Crnoj Gori, a započinje i završiće se scenama pod Ostrogom.

• Interesovanje koje najmlađi pokazuju za Vaše knjige govori da dјeca vole knjigu i čitanje, uprkos bezmalo apsolutnoj dominaciji mobilnih telefona, tableta... Kakva su Vaša iskustva sa susreta sa najmlađom čitalačkom publikom? Šta Vas najčešče pitaju?

- Oni češće komentarišu sadržaj knjiga i ponekad ilustracije, pričaju kako doživljavaju knjige, nego što pitaju. Neka dјeca i neki susreti ostali su mi u sјećanju. Recimo, dјečak iz Banjaluke. Došao je sa mamom na Sajam knjiga, doveo je i drugaricu, i rekao mi je: "Vaše knjige su mnogo tužne, ali su mnogo liјepe." I, naravno, kupio je novu knjigu za sebe, i drugu za poklon drugarici. Pamtim i dјevojčicu sa Beogradskog sajma knjiga. Njena mama čekala je u redu da joj napišem posvetu, a ona je stajala sa strane i čitala knjigu "Iva i dve figure". To je potrajalo. Dok je mama došla na red, pročitala je ciјelu knjigu. Kada su najzad stale ispred mene, rekla mi je: "Baš dobro što ste ovo napisali. Stvarno je glupo kada se ljudi raduju samo muškoj dјeci. I ja sam dјevojčica, pa šta mi fali!" Najčešće me pitaju da li sam ja stvarno ta dјevojčica Iva, da li je Srećko, zaista moj sin, i obavezno se interesuju kada će nova knjiga.

• Ova godina je za Vas protekla u znaku važnih životnih i radnih jubileja. Nedavno ste proslavili sedamdeseti rođendan, ali i jubilarnu godišnjicu braka jednom svečanošću u crkvi Lazarici, u rodnom Kruševcu. Kako ste se odlučili na ovaj čin i kakve impresije nosite sa ovog događaja?

- Taj jubilej – 45 godina braka veoma mi je važan i nisam željela da se proslava svede na ručak. Htјela sam nešto više. Htјela sam svečanost. Razmišljala sam i činilo mi se da bi najljepše bilo da organizujemo nešto u crkvi. I to u crkvi Lazarici u Kruševcu, gdјe sam ja krštena i gdјe smo se Milovan i ja vјenčali. Ali, problem je bio što naša Pravoslavna crkva nema obrede predviđene za obilježavanje godišnjice braka. Tada sam se obratila protojereju stavroforu i sekretaru vladike kruševačkog, ocu Dragom Veškovcu. Rekla sam mu šta bih željela i zamolila ga da osmisli ceremoniju koja bi bila u skladu i sa mojim željama i sa pravilima naše Crkve. Mnogo sam se obradovala kada je otac Dragi prihvatio moju molbu. I tako smo se u nedјelju, 13. avgusta, okupili u našoj dičnoj Lazarici, koju su sazidali knez Lazar i kneginja Milica. Milovan i ja stajali smo na amvonu i držali po jednu ukrašenu sviјeću. Otac Dragi načinio je izbor iz molitvi blagodarenja i molitvi za srećan brak i sastavio ih u jednu istinski liјepu i uzbudljivu službu. Ljepoti i uzvišenosti ovog čina doprinio je i hor "Sveti knez Lazar", kojim diriguje gospođa Ružica Veškovac. Tokom svečanog čina bila sam radosna, uzbuđena, zahvalna, ganuta. I ispunjena ljubavlju. Poželjela sam i pomolila sam se da među nama sve ostane kao što je sada. I da sačuvamo životnu radost. I da u zdravlju dočekamo zlatnu svadbu i proslavimo je na jednom posebnom mјestu (koje sam već odabrala), okruženi onima koje volimo.

Stabilan brak, stabilna porodica

• Trajanje Vašeg braka svjedoči Vašu posvećenost porodici i borbi za njeno očuvanje. Šta biste posavjetovali mladima danas, kako da sačuvaju ljubav, poštovanje i brak, koji je sve više ugrožen kao institucija, ali i branilac porodice danas?

- Na stabilnom braku počiva stabilnost porodice. A stabilan brak počiva na ljubavi, poštovanju, odanosti, vjernosti. I na razumijevanju suštinskih potreba onog drugog. Ljubav je najviše što čovjek može da da ili primi. Ljubav mora da se pokazuje. Malo je prilika za krupne znake ljubavi. Ali, ona se može iskazati i kroz sitnice. Evo, recimo, u vrijeme onih velikih ljetnjih vrućina, ulazim u kuhinju da kuvam. U kuhinji prijatno svježe, jer se moj muž sjetio da uključi ventilator. Ili, ja sam na svečanosti u crkvi nosila ogrlicu i narukvicu koje su mi njegovi roditelji darovali na veridbi, mada danas imam mnogo bolji nakit. To su ti mali postupci kojima pokazuješ onom drugom da ti je važan i da brineš o njemu i da želiš da ga obraduješ. Svaki odnos podrazumijeva kompromis. I trud da se održi, obogati, uljepša. Ništa vrijedno čovjek nije stvorio ni sačuvao ako se tome nije posvetio. Naravno, svaki odnos jeste, i mora da bude dvostran. U ljubavi nema žrtve. Iz ljubavi činimo i one stvari koje nam nisu prijatne, ali ih životne okolnosti nametnu. Onoga časa kada počnemo da se osjećamo kao žrtva, a to se obično desi zato što neko od nas zahtijeva više nego što je sam spreman da pruži, i zato što našu ljubav ne prima kao dar, već je podrazumijeva i omalovažava, treba da prekinemo sa tim činjenjima. Ili, ako se mora, i sa tim odnosom

• Još jedna godišnjica ove 2023. vezana je za Vašu izdavačku kuću "Globosino Aleksandrija". Kako je sve počelo i sa kojim ste se sve to izazovima sretali kao izdavač tokom protekle dviјe decenije?

- Dođe trenutak u životu kada je čovјek siguran da nešto treba da uradi. I uradi to, bez mnogo razmišljanja. Tako smo i mi te 2003. godine odlučili da osnujemo porodičnu izdavačku kuću. Ja sam, dakle, već 20 godina sama svoj izdavač. A vriјeme je pokazalo da je naša odluka da napustim u tom trenutku najvećeg izdavača na Balkanu i prepustim se Božjoj volji i ljubavi čitalaca, bila jedna od najboljih koje smo doniјeli. Naše prvo izdanje bio je roman "Igra anđela".

Naša porodična izdavačka kuća je mala i u njoj i Milovan, i Aleksandar, i ja, dajemo svoj doprinos, u skladu sa svojim znanjima i talentima. Mi imamo sreće da su tiraži mojih knjiga, zaista ogromni i da, od trenutka objavljivanja, pa dalje, decenijama, neprestano doštampavamo nova izdanja svake knjige. Zahvaljujući mojim čitaocima – kupcima knjiga, ali i mudroj poslovnoj politici mog muža, u mogućnosti smo da objavljujemo i knjige koje nisu tiražne, ali su vriјedne i značajne za našu tradiciju i duhovnost. I finansijski smo stabilni, bez dugova i kredita, i bez domaćih i stranih sponzorstava i državnih donacija.

• Kao izdavač i pisac ostali ste dosljedni očuvanju ćiriličnog pisma...

- Pismo je, kao i jezik, bitno obilježje postojanja jednog naroda. Zagovornik sam očuvanja jezika i pisma, i nastojim da tom velikom i važnom poslu dam svoj skromni doprinos. Uviјek pišem ćirilicom. Sve moje knjige, i sve knjige u našoj izdavačkoj kući, štampaju se ćirilicom. Pisac ima dužnost da brani i čuva nasljeđe predaka. I sreću da to može da čini. Naravno, svјesna sam da zato što su štampane ćirilicom svojim knjigama ne mogu da doprem do nekih čitalaca u Sloveniji, Hrvatskoj, dјelovima Bosne i Hercegovine, pa čak i u dijaspori, i da bi njihovi tiraži bili još veći kada bih ih štampala latinicom. Ali, očuvanje pisma je jedan od onih svetih poslova gdјe nema mјesta kalkulacijama i prebrojavanjima prodatih knjiga ili zarade.

• Bliži se Međunarodni sajam knjiga u Beogradu. Šta za Vas predstavlja ova manifestacija i hoćete li i ove godine biti na raspolaganju svojim čitaocima sve vriјeme trajanja sajma?

- Za mene je Beogradski sajam knjiga, još od vremena kada sam bila čitalac koji sanja da će jednog dana postati pisac, veliki praznik. Radujem se susretima sa čitaocima i, kao i svake godine, biću svakoga dana na štandu svoje izdavačke kuće. Čekaću čitaoce, da zajedno proslavimo sve moje velike jubileje, jer su moji čitaoci zaslužni što kao pisac trajem već punih 35 godina, koliko je prošlo od kada je davne 1988. godine objavljena moja prva knjiga.

Mila MILOSAVLJEVIĆ