<p>Leon Zakrajšek, ovogodišnji laureat Manifestacije grafike</p>

Leon Zakrajšek, ovogodišnji laureat Manifestacije grafike / -LAZAR RUZIC

Leon Zakrajšek: U grafici, kao i u životu, manje je uvijek više

Do mudrosti ne možeš doći u mladim godinama. Moraš imati kilometražu, moraš imati i neuspjehe, mora biti svega i svačega. To je čarolija života, kaže Zakrajšek u intervjuu za "Dan"

Postavke tri izložbe u sklopu druge Manifestacije grafike u Crnoj Gori – Internacionalna - Grafika malog formata - Crna Gora - 2025 mogu se pogledati još nekoliko dana, tačnije do 1. februara. Izložbe su postavljene u holu Tehničkih fakulteta u Podgorici, galeriji "Art" i Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. U Paviljonu se nalazi i rad ovogodišnjeg laureata Manifestacije grafike, slovenačkog umjetnika Leona Zakrajšeka. Vrlo svedena, a opet vrlo vividna grafika, podijeljena napola, dva pravougaonika, crni i crveni, koje spaja bijela linija, a dolazi iz Zakrajšekove "Serije o Ojigi". Kao što se iz naslova naslućuje, povezana je s njegovim radom koji je jedno vrijeme i neposredno bio vezan za Japan, a koji se i sada očitava njegovom fascinacijom tom dalekom ne samo kulturom, već civilizacijom.

Zakrajšek, koji je i nosilac visokog priznanja japanskog cara za svoj umjetnički rad, pojašnjava da Ojigi, odnosno odžigi, na japanskom znači "poklon, naklon". Ova serija radova posvećena je njegovim japanskim profesorima, a kako dodaje, počeo je da je radi prije dvije godine.

– To je jedan poklon, naklon. U Japanu se ljudi ne rukuju, oni se (po)klanjaju, i taj poklon ima ceremonijalnu priču iza sebe. Kao dijete, klanjaš se svojim roditeljima, kao student se klanjaš svojim profesorima. Na kraju, japanska nacija se klanja japanskom caru. I ja sam to izvukao kao ime serije koju radim.

Danas je sve pitanje morala

• Spomenuli ste taj naklon kao čin poštovanja. No, čini se da živimo u vremenu kada se starijih ne poštuju, kad imamo prisilu da mladi vode i države i poslove, i da se mladi sve pitaju. Koliko je važno poštovanje starijih?

– Zapadna civilizacija je sada, ja mislim, ne u vremenu pet do 12, već je 12 sati. Mislim da ćemo učiti od nekih novih naroda, koji dolaze s nekih drugih meridijana, gdje se otac poštuje, gdje se familija poštuje. Mi sad živimo u vremenu gdje neki govore da familija nije potrebna. A otkud sve kreće? Od kuće, od familije, ako ćemo realno. Osnovno ćeš dobiti od svog oca, od majke, i ako njih poštuješ, poštuješ i profesora, vladu, državu, zakone. To je pitanje morala. Mi govorimo o moralu. Danas je sve moral i sve je pitanje morala. Moral je najbitniji. Moral se vidi i u likovnom, i u muzičkom jeziku, i u svakom razgovoru. Ako je neko esteta, onda mora biti i moralan, a ako si moralan, onda si i dobar čovjek, i onda doprinosiš i široj javnosti. Jednostavno.

• Vi ste dobili priznanje japanskog cara, ceremonijalni japanski naklon kažete da Vas je inspirisao, odnosno njihova kultura, da li je možda grafika i grafičke tehnike nešto što odgovara Japanu, jer, "traži" i prefinjenost, a podrazumijeva i svedenost?

– Kad govorimo o Japanu ili o azijskim državama, ne smijemo zaboraviti da je sve krenulo u Kini prije jedno pet, šest hiljada godina, a Japanci su to onda preuzeli. Širenjem budizma, štampale su se prve knjige i to je došlo u Japan, i naravno, umjetnost se umiješala u religiju. U Japanu je postojala i velika potreba za štampanim materijalima, jer se tamo stalno održavaju neka hodočašća, i ljudi su idući na njih tamo kupovali male kartoline, odnosno male grafike sa motivima nekih božanstava, a bili su tu i tekstovi. I naravno, Japanci ne bi bili Japanci, ako ne bi nešto preuzeli i onda to usavršili hiljadu puta bolje i jače, jer oni su takva nacija. Tamo sve počiva na nekoj perfekciji, kao i na filozofiji da ti kao pojedinac ne značiš ništa, možeš nešto značiti samo ako radiš u nekoj grupi ili kolektivu. I najbitnije je da radiš i da govoriš ono što je bitno, da se čuje oko tebe i da razmišljaš kakavu će to poruku ostaviti. Moraš paziti, birati riječi, jer oni su u tome specijalisti. Nema nikakvog ogovaranja. Svaka riječ može prouzrokovati svašta, zato moraš sebe držati na kratkom lancu. I ta nacija tako funkcionira, jer ostrva su malena, a na njima živi mnogo miliona ljudi. I oni moraju biti vaspitani da su tolerantni, od malena se to trenira, oni su tihi, nevidljivi, samozatajni. S jedne strane žive kao u 12. stoljeću, ali u biti, oni već žive u 22. vijeku. I ta finoća i prelaženje iz 12. u 22. vijek, to je na svakom koraku. Možda ja i nisam prava osoba da govorim o tome, jer sam se previše zaljubio u to, ali, treba im priznati savršenstvo, nešto što je divno, prelijepo što je mene kao stvaraoca preokupiralo. Ja sam tamo živio, studirao i naravno da ti ne možeš onda bježati od nekih stvari, to ti uđe u krv, u vene, i to se vidi u likovnom jeziku.

• Zašto ste toliko fokusirani na grafiku?

– To sve proizlazi iz moje mladosti. Kad sam počeo pohađati školu za primijenjenu umetnost u Ljubljani, to je bilo praktički prije 50 godina skoro, napravio sam sa 15 godina prve grafike zahvaljujući mom profesoru Gorazdu Šefranu, koji je bio među jugoslovenskim grafičarima špica, ali i na svjetskom nivou. On je mene otrovao sa grafičkim tehnikama, grafičkim jezikom. Ja sam se zaljubio, i ja sam odmah znao da će to biti moj život. Grafika je bila ljubav na prvi pogled. I onda, sa godinama, dobijaš nove mentore, jer, studirao sam u Ljubljani na Akademiji, pa u Španiji, u Italiji, pa u Japanu. I još učim, jer nema tu prestanka, dolaze nove tehnologije, dolaze nove tehnike i moraš se prilagođavati. I, u biti, magija grafike je u tome da ti sve dok ne podigneš papir sa matrice ne znaš šta će biti. I taj magičan trenutak je droga u biti. Mi se drogiramo s time, ali tako živimo, to je život.

• Da li za grafiku važi manje je više?

– Isto je to, kao i s dobrom hranom, ili u životu uopšte - manje je više. I u grafici se isto to vidi, možda ne kad si mlad, jer kad si mlad razmišljaš na drukčiji način, ali onda dođe s godinama. To je mudrost, a do mudrosti ne možeš doći u mladim godinama. Moraš imati kilometražu, moraš imati i neuspjehe, mora biti svega i svačega. To je čarolija života.