<p>Обраћање М. Милутиновића Павићевићевог пријатеља</p>

Обраћање М. Милутиновића Павићевићевог пријатеља / -фото: срђан бољевић

(FOTO) Slikar koji nije kalkulisao sa životom i umjetnošću

Tomo je bio osoben, čudnovat, enigmatičan, oko njega su se pleli različiti mitovi, skoro da je imao negdje u gradu, u urbanim legendama i status ukletog umjetnika, jer se nije uklapao u stereotipe. Nije bio uhlebljeni umjetnik, iako su se njegovim izložbama radovali puno i široka publika, i prijatelji, i pisci, i istoričari umjetnosti, i umjetnici koji su cijenili njegov rad. Njegove izložbe su uvijek bile prvorazredni događaj u gradu

Raskošan umjetnički talenat Tomislava Toma Pavićevića, kao i njegova nepokolebljiva spremnost da o društvu i politici govori jasno i bez uvijanja, ostavili su dubok trag na savremenoj kulturnoj sceni. Njegov autentični glas, obilježen ličnom nepotkupljivošću i snažnim stavom, ostao je upamćen i nakon njegovog odlaska. Upravo tim povodom, u Podgorici je održana komemoracija na kojoj su se prijatelji, kolege i poštovaoci oprostili od umjetnika i podsjetili na njegovo djelo i ličnost.

– Niko tog čovjeka nije mogao kupiti ni u kom pogledu, niti u političkom, niti u ne znam kakvom drugom. Njegova razbarušena priroda, pomalo divlja, u najboljem smislu riječi, dakle primordijalna, opirala se svakom "umivanju". I to je jedna od vrijednosti njegove ličnosti koja ostaje trajno urezana u sjećanje svih onih koji su ga i malo bolje poznavali – rekao je istoričar umjetnosti Petar Ćuković, zaključujući da je Pavićević sigurno jedan od najvećih likovnih umjetnika Crne Gore.

Komemoracija povodom smrti istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore Toma Pavićevića (1952–2025) održana je u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Milutinović: Učio nas je da stanemo vjerni sebi

O Pavićevu je govorio i njegov prijatelj Mladen Milutinović, ističući da Tomo nikada nije bio samo "još jedan", već je bio čovjek koji je svijet gledao drugačijim očima – i upravo zato umio je da ga pretvori u umjetnost. Tomo je bio original, nije se uklapao u kalupe, niti ih je priznavao.

– Tomo je izdvojenost nosio dostojanstveno i pretvarao je u slikarska platna. Imao je hrabrost da bude svoj, bez obzira na cijenu. Njegova umjetnost nije tražila odobravanje – ona je morala da postoji. Stvarao je ne da bi se dopao, već da bi ostao vjeran sebi, i upravo u toj vjernosti ležala je njegova snaga – ističe Milutinović.

Tomove slike nisu bile samo boje i oblici – bile su stav, pitanje, nemir i tišina; bile su pokušaj da se dođe do istine, čak i onda kada je ona bila nelagodna.

– Znao je da bude svojeglav, ali uvijek pošten – prema sebi i prema drugima. Iznad svega, znao je da bude slobodan. Slobodan u mišljenju, slobodan u stvaranju, slobodan u odnosu prema svijetu i prema ljudima. Ta sloboda nije bila jednostavna ni laka, ali je bila dosljedna. Upravo ta sloboda bila je njegovo najveće djelo i njegova najdublja poruka svima nama – rekao je Milutinović, napominjući da ćemo se sjećati čovjeka koji nas je učio da ne pristajemo na površnost, da se ne plašimo drugačijeg i da ostanemo vjerni sebi – i u umjetnosti i u životu.

Istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić je istakla da je njegov rad uticao u mnogome i na njene svjetonazore umjetnosti.

– Tomo je bio osoben, čudnovat, enigmatičan, oko njega su se pleli različiti mitovi, skoro da je imao negdje u gradu, u urbanim legendama i status ukletog umjetnika, jer se nije uklapao u stereotipe. Nije bio uhlebljeni umjetnik, iako su se njegovim izložbama radovali puno i široka publika, i prijatelji, i pisci, i istoričari umjetnosti, i umjetnici koji su cijenili njegov rad. Njegove izložbe su uvijek bile prvorazredni događaj u gradu. Međutim, zbog svog buntovništva, zbog svoje neuklopljenosti, neukalupljenosti, i nimalo lijepih predstava o društvu u kome živimo, nekako je istovremeno bio i skrajnut, bez obzira na silne nagrade i poštovanje koje je imao, jer, ovo naše društvo, kao ni druga društva, ne trpi disonantna iskakanja – navela je Karadžić.

Ona je podsjetila i na najznačanije faze u njegovom stvaralaštvu, a podijelila je s prisutnima i zajedničku anegdotu prilikom njihovog boravka na Sarajevskoj zimi. No, iako je bio cijenjen umjetnik, država to nije pravovremeno valorizovala, istakla je ona.

Sjećanje na Pavićevića podijelio je i istoričar umjetnosti Miloš Marjanović ističući da ga je doživljavao kao čovjeka kontrasta, jer njegova robusna spoljašnjost odudarala je od njegove energije i emotivne nutrine. Kako ističe, Tomo je imao osjećaj za svako živo biće, a sve je to povezivao i s umjetnošću.

– Tomo je bio iskren umjetnik. Iskren u svojoj umjetnosti. On nije kalkulisao sa svojom umjetnošću. Nije kalkulisao sa svojim životom. Davao ga je na tacni upravo kroz svoje stvaralaštvo – rekao je Marjanović, dodajući da Pavićević nije pravio kalkulacije sa pojavama u društvu, i nije htio da se prilagodi i dopadne.

– Njegova iskrenost u umjetnosti i njegov život koji je dao umjetnosti vidi se na svim njegovim radovima. Sva borba koju je imao, unutrašnja, ali i ona spoljašnja... – rekao je Marjanović, napominjući da je Tomo umjetnik koji je svoju umjetnost nosio kao krst.

O druženju s Pavićevićem i njegovom uticaju emotivno je govorio likovni umjetnik Jovan Vorotović. Kako je istakao, Tomo je za njega značio mnogo u svakom smislu.

– Bio je čovjek od koga smo učili, često i mnogo prije nego što bi postali svjesni koliki je taj uticaj bio na nas. Tomova djela će govoriti umjesto njega dugo nakon ovog dana. To je nasljeđe kojem će se diviti, o kojem će pisati i koje će inspirisati generacije koje dolaze – istakao je Vorotović, napominjući da se njegova veličina ogledala ne samo u njegovim platnima, već u njegovoj spremnosti da svoje znanje i iskustvo prenosi drugima.

– Njegove lekcije bile su suština same umjetnosti i života. Za mene je Tomo bio mnogo više od mentora. Bio je moj prijatelj još od malih nogu – rekao je Vorotović.

Na početku, prisutne je na biografiju ovog osobenog umjetnika podsjetila Tijana Todorović.