Mlada glumica Maša Božović, koјa јe sada na prvoj godini master studija na Fakultetu dramskih umјetnosti, gdje je njen specijalistički predmet Pokret, predstavila se nedavno monodramom "Zašto gluma?". Komad јe premiјerno izvela u sali Dodest KIC "Budo Tomović", a mentorka јoј јe bila Anđeliјa Rondović, asistentkinja na cetinjskom FDU. Dosad јe igrala u više ispitnih predstava, kao i predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta, Nikšićkog i podgoričkog Gradskog pozorišta. Uloge јe ostvarila i u nekoliko studentskih filmova, televiziјskim proјektima. Diplomirala je sa duodramom "Prst" Doruntine Baše zajedno sa koleginicom sa klase Milicom Kekić. Pohađala јe EU radionice "Invisible lives‘‘ u Novom Sadu. Angažovana je trenutno kao pripravnik u Dramskom studiju "Prazan prostor".
"Monodrama `Zašto gluma?` nastaje kao rad na zadatku iz pokreta na master studijama. Nastaje iz potrebe da se uradi zadatak. Da se dobije ocjena. Da se završi četvrta godina. Kažu: `Ako ispričaš san neće se ostvariti. Zato pst.` A šta ćemo sa noćnim morama u kojima vlada crnilo i buđ i miševi‘ Mislim da je vrijeme da o njima govorimo. Možda ih i ubijemo. Makar u pozorištu. Monodrama `Zašto gluma` nastaje iz potrebe da se ne plašim", zapisala јe glumica Maša Božović o svom komadu.
• Zašto ste se odlučili za formu monodrame? Jer, na ovu izuzetno zahtjevnu formu ne odlučuju se često ni Vaše mnogo iskusnije kolege.
– Zato što na kraju krajeva ili početku svih početaka mi prvo, a možda i jedino, imamo sebe. Na sebi i sa sobom raditi. Mijenjati se. Postajati bolji, hrabriji i istinitiji. Tako uticati na svijet i društvo u kom živimo. Tako preuzimati odgovornost za lične postupke i graditi sopstveni put propitujući prvo svoje korake. Svoje motive, radnje i ciljeve. Tako se uzdizati kao čovjek i tako biti djelić koji se divno ne uklapa, ali koji može da svojim postojanjem utiče i na druge djeliće kako bi se jednog dana možda stvorila neka ljepša cjelina koju bismo mogli nazvati civilizovanim i slobodnim društvom.
• Da li ste radili na nekim postojećim tekstovima, dramskim, književnim, ili ste naraciju bazirali na sopstvenim iskustvima? Koliko je trajao rad na predstavi, na iznalaženju teksta i pokreta koji će tačno prenijeti ono što želite?
– Ne, nisam radila na postojećem tekstu ili komadu, on je baziran na mojim iskustvima i proizlazio je iz tema koje sam dobijala kao zadatke za razmišljanje, a koji su se uglavnom na sceni realizovali prvo kroz improvizacije iz kojih sam dalje birala dobre momente, zapisivala, uobličavala i sklapala u jednu dramaturšku cjelinu koja mi je izgledala zanimljiva za igru i tačna u idejnom korpusu.
Rad je trajao cijelu studijsku godinu, kroz časove na predmetu Pokret. Proces je počeo kao jedna vrsta psihoterapije i psihodrame koja pomaže na ličnom nivou. Kasnije sam shvatila da teme kojim se bavim i koje otvaram nisu bitne samo meni, da je važno da se o njima govori i da ih neko čuje, pa su te nepovezane vježbe tražile neko probijanje granica, uvezivanje u formu predstave i prelazak iz ličnog na univerzalni plan. Kako smo se bližili tom finalnom proizvodu tako je i rad bio intezivniji.
• Komad ste naslovili "Zašto gluma?", i u najavi za premijeru "odgovorili" i da glumom pokušavate da se razračunate s nekim svojim, ali i društvenim strahovima – fobijama. Da li je zaista moguće glumom odagnati neke strahove? Na koji način gluma oslobađa?
– Mislim da svaka ljudska djelatnost služi tome da čovjeku olakša život, vjerovatno smo tako kao vrsta nesvjesno i imali potrebu za njima. Čini mi se da ponekad zaboravimo da sve te djelatnosti služe nama i da imamo mogućnost, a možda i odgovornost da ih koristimo na najplemenitiji i najhumaniji način, stvarajući ljepši, kvalitetniji i podnošljiviji svijet. Pogotovo mislim da umjetnost ne smije da postane sama sebi dovoljna, da ne smije da pravi kompromise sa lažima, komforima raznih vrsta, niskim strastima i ravnodušnošću.
Gluma je sredstvo kojim se ja služim jer mi to valjda najbolje ide, da pomognem sebi, a potom možda i nekom drugom. Gluma je način kroz koji dopirem do svoje duše i svojih mrakova i gluma je kanal kroz koji ih iznosim na svjetlo dana i obračunavam se s njima. Glumom je moguće odagnati strahove. Mislim da sam u dobroj mjeri ovom monodramom to i dokazala. Tople preporuke.
• Vi ste se fokusirali na neke lične strahove, no koliko su oni produkt i ovog društva? Koji je, po Vama, osnovni strah ovog društva, i kako ga se osloboditi?
– Mi se kao društvo plašimo kritičke svijesti, javnog govora i svega čime se možemo istaći kao misleća, autentična jedinka. Zato pristajemo da smo dio krda. Prije ćemo izgubiti sebe nego fotelju u kojoj sjedimo.
Vjerovatno su godine i vjekovi istih političkih režima uticale na taj strah ali valjda je na nama da kažemo već jednom "ne". Stvarno mislim da svi imamo taj izbor i da zbog sebe, ako ni zbog čega i ni zbog koga drugog, nemamo luksuz da ćutimo, zatvaramo oči i klimamo glavom.
• Kad ćete ponovo da izvedete ovaj komad i gdje? Na čemu još radite?
– Ne znam, trudiću se da se prijavim na što više festivala monodrame u regionu. U Crnoj Gori ne vjerujem da ću previše puta igrati, s obzirom na to da ni dosadašnje ispite nismo imali prilike da često igramo na "našim" scenama. Nadam se da će me ipak neko uvjeriti u suprotno i pokazati da institucije imaju sluha za ovakve projekte, za nas mlade koji se usuđujemo da iznosimo svoje stavove i da nam dokažu da ne moramo više da se plašimo struktura jer one rade za naše dobro. Za našu budućnost.
• Ima li posla za mladog glumca/glumicu, a da nije u pitanju zabavljač na nekom rođendanu?
– U odnosu na sposobnosti, talenat, ono što možemo da ponudimo i ambiciju koju imamo da radimo i stvaramo, posla definitivno nema. Kultura je ono pet minuta popunjavanje programa na TV-u ili strana prije čitulja u novinama. Toliko je važna i toliko se u nju ulaže. Sa druge strane, posla kao polja istraživanja u našoj umjetnosti ne može da nema ili da fali, dok god nisu sve priče ispričane, likovi odigrani, tekstovi postavljeni, ideje prenesene.
Zato sam sigurna da ko ne dozvoli da ga ućutkaju ili pobijede svojim administracijama, papirologijama, regulama, protokolima, zakonima, normama, sistematizacijama, konkursima, ugovorima i svim ostalim izmišljenim stvarima iza kojih se kriju od nekompetentnosti i neprofesionalnosti - da će imati na čemu i o čemu da radi. Ovo je plodno tlo inspiracije za rad. Da li je teško - jeste. Da li će se isplatiti - ne vjerujem. Ali, mi smo prokleti, pa nam unutrašnja vatra ne dozvoljava da stajemo.
Da su nam dati bolji uslovi ko bi zabavljao djecu na rođendanima?
Za promjenu, da djecu zabavimo i naučimo nečemu možda na dječijim predstavama koje će se stvarati u pozorištima širom Crne Gore. Djeca će ići u pozorišta. Voljeće ih. Postajaće bolji ljudi. Neće biti nasilja. Bićemo srećna i bogata zemlja.
Ž. JANjUŠEVIĆ