Svjetska premijera audio - vizuelnog performansa "Reconnecting (with) traces" ("Ponovno povezivanje s tragovima") održana je u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Performans je autorsko djelo četvoro umjetnika iz Crne Gore, Srbije, Belgije i Njemačke - kompozitorke Nine Perović, saksofonistkinje i kompozitorke Birgite Flik, audio-vizuelnog umjetnika Tomasa van Valea i likovne umjetnice Mine Novčić. U izvođenju su im pomogli i studenti cetinjske Muzičke akademije Hristina Merdović, Branislav Proročić i Kristijan Lalović. Realizaciju performansa su pomogli i KIC "Budo Tomović", PAM i podgorički Sekretarijat za kulturu.
A, što se, u dvije tri rečenice može reći o suštini performansa koji pokušava da prikaže i odgonetne traganje za otiscima, tragovima čovjeka. Onim svakodnevnim, ali i onima koji (možda) ostaju duže, u vremenu i prostoru. Za onim dugovječnim ostavljanjem traga koje je imanentno i jače izraženo kod umjetnika i stvaralaca uopšte. Jer, kroz svoju kreaciju - umjetničko djelo čovjek ostavlja dugovječniji trag, koji mu omogućava da o(p)stane i u kolektivnom pamćenju više generacija, kroz istoriju. Ali, omogućava mu i da kroz to djelo preispituje lične i kolektivne nataložene slojeve (tragova), da preispituje svakodnevicu kao i arhetip, psihu i društvo, da preispituje sisteme - prirodne, političke, pa zašto ne i kosmičke. Jednostavno, da preispituje suštinu, i da se kroz brojna postavljena pitanja možda i rodi neki novi odgovor, novo viđenje.
Zato i ne čudi što je svojevrsna "scena" u Modernoj galeriji bila "formirana" slično lavirintu, u gustoj tmini, sačinjenom od likovnih instalacija i izložbenih stolova i klupa na kojima su bili umjetnički crteži-slike, a kroz taj lavirint su se kretali i performeri i publika (bilo je mjesta i za sjedenje). To objašnjava i skoro pa ritualno kretanje u krug gore-dolje stepenicama ljudskih maski, sličnih primitivnim karnevalskim rješenjima, ili njihove "nedefinisane" putanje kroz lavirint.
Takođe, to objašnjava i smjenu čiste tišine s ritmičkim ili melodijskim semplovima koje izvode Flik i Perović, miješanje tona sa zvukom. Pritom, "maske" ne progovaraju, već glas "izvan" njih "objašnjava" "značaj" tragova, koji je često ravan onom koji se prikazuje tokom videa - tragu puža ili ljudskih stopala na morskome žalu... Ipak, kretanje, naprijed, jednako kao i natrag, u prošlost, nastavlja se, čak i kad se uviđa ili zna krajnji ishod kretanja u budućnosti. To, donekle, pak, implicira, da iako svjesni rezultata potrage, nastavljamo da radimo na detektovanju naših i tuđih tragova, jer, možda je to ono što nas čini živima.
Ž.J.
