PIŠE: MR LUCIJA ĐURAŠKOVIĆ
Postoje umjetnici čiji opus ne traži pažnju kroz monumentalnost, već kroz onu tihu upornost kojom boja i materija čuvaju sjećanje na svijet koji nestaje. Radovan Pejović Riječki pripada upravo toj vrsti slikara: umjetnicima čije je djelo most između arhaične tišine i modernog senzibiliteta, između stvarnosti pejzaža i nadrealne poezije svijeta. Njegove slike i skulpture ne nude samo prizor – one traže razmišljanje, gotovo meditativni pristup u kojem posmatrač ulazi u prostor gdje se priroda, mit i čovjek ne razlikuju. Pojavio se na sceni umjetnosti jugo-crnogorskog primorja u trenutku kada su lokalni pejzaži i figurativne scene sjećanja, počeli da se preobražavaju u novu vrstu vizualne nadrealne nostalgije.
Radovan Pejović Riječki (Dodoši kod Rijeke Crnojevića/ Cetinje, 3. novembar, 1946 – Kotor, 10. februar, 2001) bio je umjetnik čija je imaginacija nalikovala tihom sanjanju nad obalama Skadarskog jezera: istovremeno nostalgična i prožeta fantazmom.
Rođen u primorsko-zetskom ambijentu, Pejović je školovanje započeo u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, a umjetničko obrazovanje i svjetske vidike produbio studijskim boravcima u Italiji, Švajcarskoj, Francuskoj, Španiji, Austriji i Njemačkoj, uključujući usavršavanje u Parizu i diplomu na École Nationale des Beaux-Arts. Ta su evropska putovanja ostavila trag u njegovom jeziku crtanja: melodija lokalnog pejzaža spojila se s evokativnim estetikama zapadne tradicije. Kroz svoj likovno-umjetnički put aktivno je izlagao samostalno i kolektivno u brojnim reprezentativnim galerijskim prostorima bivše Jugoslavije, Crne Gore i inostranstva 1970-ih i 1980-tih godina (Beograd, Titograd, Banjaluka, Herceg Novi, Cetinje…). Imao je posebnu čast da samostalno izlaže u Jugoslovenskom kulturnom centru u Parizu (1978), gdje se predstavio sa 26. slika. Kao član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (od 1970. godine), ostavio je trag u umjetničkom životu bivše Jugoslavije, te se i danas pominje u pregledima kulturnih događaja i sjećanjima filmsko-književnih kolaža crnogorske umjetničke scene. Dobitnik je niza značajnih nagrada: Specijalna nagrada na Međunarodnom salonu slikarstva i skulpture "Žan Terzijef" u Bresiju (Francuska) za sliku "Ljubav" (1978); Nagrada Internacionalnog likovnog salona u Banjaluci (1977); Nagrada Cetinjskog likovnog salona "13. novembar" (1978); Nagrada Hercegnovskog zimskog likovnog salona (1981).
U njegovim slikama često se sreću prizori koji izranjaju iz zavičajnih prostora genius loci, ali prikazani kroz prizmu nadrealnog. Pejović se služio fantazmagoričnim i simboličkim obrtima; figure i pejzaži bili su utkani u blago snoviđenje, pa i u djelimičnu alegoriju djetinjstva i kolektivnog sjećanja. Njegov poetični nadrealizam više predstavlja unutarnju mapu stanja svijesti gdje se stapaju stvarno i imaginarno. Kao slikar visokog ranga, Pejović nam kazuje da je zavičaj moguće gledati ne samo očima putopisca, nego i refleksijom unutrašnjeg krajolika, kao emocionalnu topografiju. Bio je pobornik pravca koji je nazvao "Arborizam" (lat. arbor – drvo), kroz ideju da drveće i stabla metamorfozom pretvara u ljudske figure, što je i prikazivao u svojim brojnim djelima.
Tehnički i u formalnom smislu, slikarstvo Riječkog pokazuje majstorsku upotrebu površine. Njegove slike na drvetu i koži ne djeluju kao "alternativni mediji", već kao prirodna produženja njegove ideje. Površina kod Pejovića nije neutralno mjesto prikazivanja – to je tkivo koje diše… koje pamti… koje predosjeća. Drvo zadržava tragove rezova i vremena, koža upija svjetlost poput živog bića, a kamen, u njegovim skulpturama, postaje metafora postojanosti. Taj odnos prema materiji otkriva umjetnika koji osjeća supstancu kao produžetak vlastite duše: kao da svaka površina postaje njegova autobiografija u drugom obliku. Njegova poetika pripada tradiciji u kojoj su lokalno i univerzalno nerazdvojivi: želja da se sačuva autentičnost zavičaja parira sa afinitetom prema evropskoj slikarskoj školi.
Studijski boravci u Parizu i drugim zemljama unijeli su u njegov repertoar vizualna rješenja koja nadopunjuju, a ne poništavaju lokalnu ikonografiju sa ontološkim elementima ideja hrišćanske tradicije. Nadrealni elementi u njegovim slikama kao što su: izobličene figure, pomaknuti proporcioni odnosi, snovita perspektiva (npr. "Pad ljubavnika", "Htio sam", "Embrion", "Jesen") svjedoče o umjetniku koji posmatra sjećanje kao aktivni subjekt promjene, a ne pasivni depozitor prizora. Pejovićevo djelo može se uporediti sa tri svjetska nosioca nadrealizma: Salvadorom Dalijem, Maksom Ernstom i Reneom Magritom, ali se od svih njih radikalno razlikuje. To je nadrealizam tišine i vapaja zbog zla koje obuzima svijet ("Čovijek i životinja", "Vibracije materije u prostoru pored jednog ajvana", "APS"), u kojem se čudo događa diskretno, na ivici prepoznatljivog.
Elem, Pejovićevo slikarstvo je prostor u kojem se misao, linija i boja susreću bez prisile. Kao da slika i sama pokušava misliti, opominjati… ne linearno, ne pojmovno, nego u ritmovima i teksturama kojima diriguje duboka osjećajnost. U ikonografskom konceptu nadrealizma, hibridnost je često bila igra imaginacije, psihički automatizam ili podsvjesna erupcija. Kod Pejovića to nije slučaj. On ne pravi čudovišta. On razotkriva unutarnju pukotinu čovjeka u kojoj se nazire hibrid. Francuski filozof Žorž Bataj (Georges Bataille) pisao je o "bestijalnom u srcu čovjeka", ali ne kao poniženju ljudskosti, nego kao o povratku kontinuitetu života. Pejović, bez eksplicitnog oslanjanja na Bataja, nalazi srodno uporište: njegovi hibridi su tihi svjedoci nesvjesnog kontinuiteta. Njegove životinjske i ljudske glave ne spajaju se radi fantastike, nego da pokažu da granice vrste vrijede samo dok ih svijest prihva.
Kao i kod mnogih crnogorskih slikara druge polovine XX vijeka (Dado, Tošković, Stanić, Pravilović, Berberović, Odalović, Arnautović…) u njegovom djelu postoji snažan dijalog između lokalnog i univerzalnog. Ali, kod Pejovića Riječkog taj dijalog nije konfliktan. On uspijeva da spoji unutrašnju mitologiju mjesta (pejzaž Zete, Skadarskog jezera, Cetinjskog krša i sl.) sa evropskim senzibilitetom moderne poetike. Njegove slike ne žele da "predstave" Crnu Goru, već da otkriju ono arhetipsko u njenoj materiji: kamen koji diše, voda koja nosi sjećanje, svjetlost koja ima oblik. To ga čini jednim od onih autora koji, iako možda nedovoljno dokumentovani u institucionalnom smislu, pripadaju ključnom duhovnom jezgru crnogorske umjetnosti.
Pejovićev likovni opus se može tretirati i kao jedna vrsta melanholične lucidnosti. Kao da je svaka slika pokušaj rekonstrukcije nečega što se već izgubilo, ali ne sasvim… Nečega što još postoji kao trag, kao sjenka koja se uporno vraća… I u tome leži njegova snaga: u sposobnosti da iz minimalnog vizualnog impulsa stvori arhetipski kompleksan i duboko emocionalan prostor koji je veći od samog platna, težeći ka božanskom izvoru. U tom kontekstu valja istaći da određen likovni opus Radovana Pejovića Riječkog zauzima posebno mjesto unutar savremenog pravoslavnog vizuelnog izraza, jer se ne oslanja samo na formalno nasljeđe ikonopisanja, već i na duboku ontološku refleksiju o prirodi slike, prisustvu i svjetosti ("Začetak bijelog koša", "Grob", "Ispred ikonostasa", "Mistične duše", "Osveta popa Radovana"…).
Radovan Pejović Riječki je dao izuzetan doprinos savremenom crnogorskom slikarstvu koji se ogleda u njegovoj sposobnosti da spoji arhaično i moderno, ruralno i arhetipski univerzalno. Njegove slike ne prikazuju pejzaž Crne Gore – one ga osluškuju. Kamen, voda, drvo, svjetlost – sve to kod njega postaje metafora unutarnjeg bića čovjeka. U vremenu u kojem slike često postaju površina bez dubine, Pejović nas podsjeća da je umjetnost prije svega čin trajanja. U njegovim djelima ima nečeg što bismo mogli nazvati "metafizičkom tišinom": trenutak prije zvuka, svjetlost prije riječi. I upravo ta tišina, ne kao odsustvo, već kao prisustvo, čini njegov rad posebnim. Riječki ostaje umjetnik koji je znao da boji udahne duhovni smisao, a materiji toplinu postojanja. Njegovo sveukupno djelo nije glasno, nije deklarativno, ali je duboko. U njemu se osjeća ono što bismo mogli nazvati sporo sagorijevanje svjetlosti – proces u kojem se boja pretvara u sjećanje, a materija u duhovnost. Njegov opus poziva na povratak osjećaju, empatiji, toplini, introspekciji, vjeri u božansko i preobražaj.
A ako je svaka slika u ovoj svojoj suštini pokušaj da se sačuva trag prolaznog, onda je likovno stvaralaštvo Radovana Pejovića Riječkog, u svom tihom, gotovo molitvenom jeziku, jedna od najplemenitijih potvrda te umjetničke misije.
