
Rušenje zida u Galeriji MSUCG može se shvatiti kao performans u kojem je pored autorki i kustoskinje aktivno participirala i publika. Odnosno, koja nije više nije bila samo posmatrač, već aktivni sudionik u kreiranju prostora za predstojeću izložbu. No, do rušenja zida išlo se u nekoliko pripremnih koraka, kroz koje je prisutne praktično vodila Gvozdenović, a čije razloge je pojasnila Gligorović podsjećajući na istorijat galerije - zgrade. Jer, na kraju rušenja zida opet smo dobili nekadašnji prozor - stakleni zid koji je i osmislila arhitektica Kana Radević kada je planirala zgradu za potrebe Leksikografskog zavoda Crne Gore koji nije zaživio u predviđenom kapacitetu, i čije "postojanje" je ukinutio 1991. godine iz političkih razloga, pojasnila je Gligorović.
Inače, kako je objasnila Gligorović, razmišljajući o postavci ove izložbe, opredijelile su se za prostor koji je kreirala Kana Radević, jer je ona promišljala prostor, čovjeka, arhitekturu, čovjeka u tom prostoru, arhitekturu ljudskih prostora, "kao i činjenicu da je ona javni prostor vidjela kao prostor gdje ja postaje mi". Ujedno, rekla je Gligorović, to im je bila osnova i za građenje njihovog "Radničkog kluba".
I nakon što je uklonjen zid od panela, svi su imali priliku da pročitaju i neonski natpis - "Za rad budućnosti" - rečenicu Mirka Kujačića, iz njegovog "Manifesta", iz 1932. godine, a čiji dio je i pročitan ovom prilikom, i u kojem poziva na prekid sa ovještalom umjetničkom tradicijom i praksama.
Gligorović je rekla i da ovo rušenje zida nije neka obijest ili neki vid radikalnog protesta, već su htjele da iskomentarišu kako autonomija umjetnosti, kao dominantna ideologija umjetnosti funkcioniše.
– Svi smo svjedoci toga da društvo i dalje umjetnost drži kao izolovanu disciplinu, a ne kao društveni podsistem, koji je nadodređen postojećim društvenim odnosima i organizacijama. Pod tim terminom autonomije, umjetnost je izolovana, izvan je totaliteta životnih aktivnosti, i razumije se samo kao polje talenta i dara - navela je Gligorović. Podsjetila je i na rad Brajana O‘Doertija koji govori o ideologiji galerijskog prostora, odnosno "ideologiji bijele kocke", u kojem je umjetnost lišena konteksta i živi sopstveni samodovoljni život.
– Ono što mi želimo ovim gestom da pokažemo - jeste da otvorimo institucije kulture ka javnom prsotoru, da rušimo zidove, da otvaramo dijaloge sa lokalnom zajednicom, sa neposrednim znanjem, sa horizontalnim znanjem. I vidjećete, kroz aktivnosti "Radničkog kluba", biće ovo prostor jednakosti različitih znanja - rekla je Gligorović. Posebno ističe da će aktivirati publiku da ne bude više samo puki posmatrač.
Nadovezujući se na to Gvozdenović je istakla da ovim rušenjem zida, kao i neposrednim uključivanjem publike, pokazuju kako svi procesi rada, izložbene prakse ustanova kulture mogu da se "vježbaju", da se preispitaju neke ustaljene prakse.