Što povezuje crnogorsko pokretno kulturno dobro - Zbirku Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja "Josip Broz Tito" koju sada baštini Muzej savremene umjetnosti Crne Gore i američkog umjetnika Sema Djurenta, sa adresom u Njemačkoj? Jednostavan odgovor - njegovo interesovanje za ovu Zbirku, kao i istoriju ideja Pokreta nesvrstanih zemalja, a koje je tokom prošle godine pretočio u izložbu "Odjeci nesvrstanih: darovi i uzvraćanja". Izložba je publici u Galeriji MSUCG ponudila mogućnost sagledavanja postojanja drugačijeg svijeta, ali i mogućnost da sami participiraju u njenom kreiranju. Jer, Djurent je "upario" eksponate iz kolekcije nesvrstanih s maketama parka i Dvorca Petrovića na Kruševcu ponudivši publici da i sami kreiraju moguće skulpture koje bi u nekoj budućnosti bile postavljene u park na Kruševcu. Njegova izložba rezultat je njegovog istraživanja kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja. Ujedno, izložba u Galeriji MSUCG svojevrsni je nastavak ranijeg Djurentovog rada - "Predlog za nesvrstane spomenike, slobodno kretanje" iz 2020, i najnovija je iteracija serije projekata koja se bavi postkolonijalnim periodom, Pokretom nesvrstanih, kao i preplitanjem proizvodnje kulture i borbi za nezavisnost. Sa Djurentom smo razgovarali prilikom otvaranja izložbe.
• Zašto ste odlučili da radove iz kolekcije nesvrstanih "uparite" s Vašim maketama parka i Dvorca Petrovića na Kruševcu?
– Želio sam da napravim maketu parka kako bi posjetioci izložbe mogli da zamisle i da naprave svoje skulpture za park. Jer, park već ima neke skulpture iz umjetničke kolekcije nesvrstanih. Razgovarajući sa kustoskinjom Natalijom Vujošević, pomislio sam da bi bilo interesantno kada bi ljudi mogli da zamisle da prave svoje skulpture u parku u odnosu na kolekciju u Muzeju. Dakle, ideja je da budemo demokrate, da se ideja umjetnosti otvori za sve.
• Da li umjetnost može biti demokratska, demokratična?
– Iako je to otvoreno pitanje mislim da bi mogla biti.
• Znači, pričamo o potencijalu, potenciji te ideje, iako nije jasna.
– To je jedna simbolična ideja, zar ne? A kada "pravite" umjetnost, podrazumijeva se da koristite svoju maštu. I zato je to poziv ljudima da iskoriste svoju maštu. Ovo je zaista ideja. I pogledajte natpis koji kaže - "drugačiji svijet je moguć". Dakle, za to je potrebna mašta. Šta bi svijet drugo mogao biti? Kako bi moglo biti drugačije? I tako dalje, i tako dalje... Tako da mislim da nam umjetnost može pomoći da razmišljamo drugačije.
• Ali kada kažete da je drugačiji, drugi svijet moguć, neko vam može reći da niste realni.
– Naravno, da. Međutim, uvijek je moguć drugi svijet.
• Mogli bi Vam reći i da niste pragmatični.
– Pa moglo bi biti i gore. Drugi svijet može biti gori ili bolji. A na nama je da to odlučimo.
• Znači, ne razmišljate u "apokaliptičnim" okvirima, kraja, gotovosti...
– Budućnost je otvorena. Budućnost još nije odlučena. I zato mislim da je istorija važna. Zato što morate da pogledate u istoriju da biste razumjeli kako stvari stoje danas, u ovom trenutku. Kako biste znali šta danas postoji ako ne znate odakle je došlo? Dakle, morate znati istoriju. I zato mislim da je Pokret nesvrstanih važan. Zato što je to bio pokušaj. Nije uspjelo, ali postojao je pokušaj. Bio je to pokušaj da se napravi drugačiji svijet. I to treba da sagledamo da bi nam pomoglo da razmišljamo o budućnosti. Budućnost je otvorena.
• Znači, pitanje mogućnosti?
– Mogućnost, tačno. Dajte nam ideje. Možemo "dobiti" ideje. Mislim da je Pokret nesvrstanih imao mnogo dobrih ideja. I moramo ih sagledati, shvatiti, kako bi nam pomogle da razmišljamo o budućnosti.
• A kako se jedan Amerikanac uklapa u takve mogućnosti? Jer, istorija Sjeverne Amerike, nije uvijek najbolji primjer pozitivnih ideja i dešavanja. Pogotovo poslednjih 30-ak godina.
– Naravno, većina mojih radova je o američkoj istoriji. I o pokušaju da se priznaju i sagledaju problemi Amerike. Problemi naše istorije i kako su ti problemi, poput ropstva i genocida nad Indijancima, kolonijalizma naseljenika, kako su te stvari stvorile zemlju koju imamo danas. Naša zemlja je veoma problematična. I to se nastavlja u svijetu. Veoma je štetno na mnogim mjestima. Ipak, ima mnogo dobrih stvari u Americi. Nije sve loše.
• Znači, ljudi su dobri, ali mnoge državne politike nisu?
– Tačno. Lako je postati depresivan i fokusirati se na negativne stvari. Mnogo je teže imati nadu i pokušavati i zamisliti da se stvari mijenjaju na bolje. Ali, to moramo da uradimo jer naša vrsta, ljudska rasa, naš opstanak zavisi od toga da postanemo bolji. Nećemo preživjeti ako ne promijenimo način na koji radimo stvari. Klimatske promjene će nas ubiti. To možda i nije tako loše, ne znam. Ali, imamo priliku da se promijenimo. I moramo to učiniti sada. Mislim da umjetnost neće promijeniti svijet. Ljudi će promijeniti svijet. Ali umjetnost može pomoći ljudima da, jedan po jedan, počnu da razmišljaju drugačije. To je sve. I o tome se radi. Zašto da ne, možete da zamislite, mogao bih da imam svoju skulpturu u parku Petrovića. I to je već promjena u načinu na koji neko razmišlja. Dakle, to je simbolična stvar, naravno, nije ni toliko važna, to neće promijeniti svijet. Ali, to je šansa. Neki ljudi će promijeniti način na koji razmišljaju. I to nije samo u mojoj umjetnosti. Mislim da svaka umjetnost ima taj potencijal. I to mi daje nadu. I sam sam to iskusio. Moja razmišljanja, uvjerenja, shvatanja, promijenila je umjetnost. Tako da znam da se to može desiti.
• Vi ste znači realistični optimista?
– Da. Želim da ostanem sa malo nade. Jer inače život nije vredan življenja ako nemaš neku nadu. Nije dobro živjeti život bez nade. Zaista je teško, jer život je dovoljno težak takav kakav jeste.
