Pjesnik Radomir Uljarević nedavno se predstavio prvi put i kao prozni stvaralac, kada je u okviru festivala knjiga BOOKA u novootvorenoj knjižari "Kosmos" u Podgorici, promovisao svoje prvo prozno djelo, knjigu kratkih pripovjedaka "Međustanica". Dosad je objavio više od 20 knjiga poezije, a o njegovom pjesništvu objavljene su i dvije knjige kritika. Za književni rad dobio je više nagrada, među kojima i "Risto Ratković", "Velika bazjaška povelja", "Zmajeva nagrada" Matice srpske. Radomir Uljarević je rođen 1954. godine, u Vrbici, opština Nikšić. Glavni je urednik u izdavačkim kućama "Oktoih", Podgorica i "Štampar Makarije", Beograd.

• Na promociji "Međustanice" govorili su prof. Siniša Jelušić, akademik, i mladi pisac i kritičar Vuk Vuković. Pominjali su aistoričnost, kao karakteristiku Vašeg pripovijedanja; uzdržali ste se od komentara?

– Nije riječ samo o aistoričnosti koja je logična posljedica događaja koji su lišeni temporalnosti, već je riječ i o impersonalnosti, jer jedan isti junak se skriva iza tuđih imena. Cilj pisca je bio da ispriča priče niočemu i niokome, i zato glavni junak promiče iz priče u priču pod različitim imenima, pod pseudonimom, ili pod imenom slavnih pisaca, ili pod imenom nekih literarnih junaka, kao što je onaj "Raskoljnikov koga ubija baba". Najčešće, njegovo ime je Niko. Glavni junak po svaku cijenu pokušava da postane sporedni junak, a da na sporednog junaka prenese svoju sudbinu. Ovi ljudi su uhvaćeni u pokušaju da ispune svoju sudbinu. Vjerovatno zato izbjegavaju da se jasno odrede, da budu vidljivi. Oni funkcionišu između vidljivog i nevidljivog, liče na ribe koje se presijavaju u dubini, samo katkad bljesne krljušt, i one odlaze svojim putem.

• Pored hercegovačke fantastike, kakvu prepoznajemo u nekim scenama kod Kusturice, u Vašim pričama se prepoznaju i tragovi magijskog realizma?

– Ono što je najuniverzalnije kod Kusturice, ona jedinstvena, fascinanatna maštarija, mora biti da je rodom iz Stare Hercegovine. Svjetsko, a hercegovačko! Isto kao što je rodno mjesto srpskog književnog jezika Stara Hercegovina. Tamo je Vuk istraživao ozbiljnu narodnu književnost, ali i fikciju. Akunjin kaže da će opstati fikcija i dokumentarna literatura, a da će izumrijeti tzv. ozbiljna literatura. Govoreći o "Međustanici" i Siniša Jelušić i Vuk Vuković su ukazali na neke autore koji su uticali na mene. Nisam o tome naročito brinuo, ali taj uticaj je nesumnjiv - oni su to potkrijepili argumentima - snažan argument je zapravo fantastika koja ukazuje na neprekidno i neupitno prisustvo onostranog, koje izvodi iz realnosti. Otuda se nameće pomisao da je riječ o fantastičnim pripovijetkama, a fantastično prestaje to da bude, jer uz pomoć tog sredstva - fantastike - pisac pokušava da bude što realniji - magijski realizam nije odgovarajuća riječ, taj postupak ja bih rađe označio kao - mistički realizam! Jer, taj junak o kome se priča, koji i sam priča, u različitim licima, katkad je uhvaćen u bezličnom pričanju, to je mistik koji, prirodno, prebiva u paralelnom svijetu.

• Rekli ste da su Vaše pripovijetke nastale iz intuitivnog iskustva?

– Kad govorimo i o poeziji i o prozi nikako ne smijemo gubiti iz vida intuitivno iskustvo, ono ostavlja taj žig transcedentnog, te pripovijetke, iskreno vjerujem, imaju svoj realni, mistički život, jer one su postojale oduvijek, ja sam ih samo preuzeo i zapisao, u najkraćem obliku, one su bile žive i prije tog čina, njihova sablasna bića su od neke njihove suštine. Logosne, dabome. One su se same izborile za svoje postojanje, jer sam imao namjeru da napišem nešto sasvim drugo, ali čim sam se domogao olovke, ove pripovijetke su potisnule one koje sam namjeravao da napišem, i ja nisam imao kud-kamo već da ih zapisujem na taj jedini mogući način, kao da sam crtao jasne linije na dlanu, ali su njihova značenja tajanstvena, i čim bih završio priču, ona bi se vraćala kao novo biće nad kojim gubim nadležnost - to su sve živa bića koja moraju da budu u dosluhu sa čitaocem, izopštavajući autora. Autor je postao nepotreban, tu surovost sam sam iskusio.

• Govorili ste o kompleksu čitača stripova. O kakvom kompleksu je riječ?

– Ja zaista imam taj, nazovimo to tako - kompleks čitača stripova. Vjerujem, ko je jednom iz moje davne generacije, u djetinjstvu pročitao makar jedan strip, taj je izgubio refleks za drugačije čitanje. Pa i kad crtež ne prati tekst, čitač sam pravi slike pomoću kojih razumijeva, čita i pamti tekst. Tako sam i ja zapisivao ove tekstove diktirajući ih u vožnji, u diktafon, a svaki put sam imao potrebu da se zaustavim i da nacrtam scenu koju sam vidio. I sad, ja se nadam da ću u nekom trenutku sve ove pričice nacrtati, i tako ću doprinijeti recepciji; ali ih i sada čitam kao kratke stripove. Recepciji će doprinijeti i transmedijalni, transžanrovski prostor ovih pripovjedaka pojedinačno, ili pak pripovijetke kao cjeline. Dakle, imao sam utisak da pravim scenarija, kratka scenarija za crtane filmove, ali onda sam razumio da je cijela knjiga scenario za jedan duži crtani film koji može povezati sve te krtke crtaće i koji može da se čita kao stripoteka. Imao sam nedvosmislenu potrebu da se približim stripu koristeći tekst, čitaoci će procijeniti koliko sam u tome uspio i da li je taj transmedijalni pristup imao smisla, i da li je on donio ma kakav rezultat. Uglavnom, znao sam da ima neki međužanr, međustanica, međustanje, međuvrijeme, koje se ne smije prekoračiti da bih sačuvao duh pripovijedanja, a da pri tome zaobiđem klasičnu formu.