Piše: Budo Simonović
Na starom groblju kod Manastira Savina u Herceg Novom prije neki dan je vječno počinuo dr Đuro Musić, znameniti crnogorski hirurg, čovjek lake ruke, duše široke kao stepa i srca u kojem je bilo mjesta za svačiju muku i nevolju.
Rođen 1929. godine u gradu pod Orjenom. Krajem Drugog svjetskog rata, kao šesnaestogodišnji partizan u oslobodilačkom vihoru na tenku dospio do sjevernih granica Jugoslavije, ali se potom odrekao vojničkog poziva i završio studije medicine u Beogradu 1957. godine.
Vratio se u rodni Herceg Novi i zaposlio u bolnici u Igalu. Naporedo je četiri godine volontirao i u Vojnoj bolnici u Meljinama i uz poznatog hirurga Zdravka Golštajna učio vještinu baratanja hirurškim nožem i tajne te medicinske grane. Prelazi potom u nikšićku bolnicu gdje se konačno i definitivno opredjeljuje za hirurgiju, a uz doktora Golštajna, kao velike učitelje je do kraja života isticao hirurge dr Daru Vujanović, dr Dušana Deklevu i dr Ljuba Rašovića.
Konačno se skrasio u Kliničkom centru u Titogradu, odnosno Podgorici, gdje će decenijama biti oličenje velikog humaniste i čovjeka virtuoza sa hirurškim nožem, ali i humaniste koji je liječio i riječima (pored bezbroj teških operacija, ostale su upamćene i dvije njegove uspješne intervencije na ranjenom, otvorenom srcu).
Početkom marta 1993. godine, u jeku ratnog užasa i razure Jugoslavije, jedne noći ga je telefonom pozvao dr Savo Bjelogrlić, tada direktor ratne bolnice u Nevesinju, koja je u to vrijeme bila bolnički centar, primarno lječilište za oko 50.000 stanovnika i više od 8.000 boraca sa ratnim požarom zahvaćenog područja Nevesinja, Mostara, Konjica, Kalinovika i Gacka. Ovaj mekosrci čovjek, koji valjda nikad u životu i svojoj dugoj i prebogatoj ljekarskoj karijeri nije izgovorio riječi "neću" i "ne mogu", uzeo je godišnji odmor i zaputio se u Nevesinje:
– Tamo muka ljuta – sjeća se svojevremeno u razgovoru sa potpisnikom ovih redaka dr Đuro Musić tih crnih i neveselih dana u Nevesinju.
– Rat plamti, pogibije svakodnevne, siromaštvo i bijeda na sve strane, nema nikakvih uslova za rad. U bolnicu pretvorili staru zgradu doma zdravlja, nekadašnju zadužbinu iseljenika iz ovog kraja, sagrađenu pedesetih godina prošlog vijeka. U bolesničkim sobama namjestili male krevete iz doma vojne gimnazije u Mostaru u kojima su nekada spavala djeca, momčići – pitomci, a sada ranjenici, sve momci kao planine, vise im noge preko ležaja. Sve improvizovano i primitivno da primitivnije valjda ne može ni biti, nema ljekara, nema anesteziologa, operaciona sala jedna obična soba, a ranjenici i oni kojima je neophodna hirurška intervencija samo pristižu. Niko te ne pita možeš li, smiješ li urizikati – moraš da operišeš, da ideš na rizik i rutinu, jer mnogima od toga život zavisi i nema im drugoga spasa.
Ostao sam tada mjesec dana, vratile mi se sve one slike i ratne nesreće iz rane mladosti i još jednom doživio svu strahotu rata, ali i zavolio te ljude i osjetio sve njihove muke i patnje, posebno muke osoblja nevesinjske bolnice, njihovo požrtvovanje, predanost, hrabrost i odlučnost da i u takvim uslovima pomognu svom narodu koliko najviše mogu i umiju… – ispričao je dr Musić.
Od tada je u Nevesinje odlazio kad god bi mu se ukazala prilika i dopustile redovne obaveze u bolnici u Podgorici, a idućeg ljeta, čim je ispunio uslove za penziju, već sjutradan je otišao tamo i bez prekida ostao punih sedam godina.
Nije u ovoj prilici moguće ni spomenuti makar one najrizičnije i najkomplikovanije operacije i poduhvate. Dovoljno je reći da je samo za prve dvije-tri godine boravka i rada u Nevesinju, dr Đuro Musić uradio oko 1.700 raznovrsnih operacija i hirurških intervencija, od onih rutinskih i bezazlenih do najtežih, kakve valjda samo rat može nametnuti i donijeti, kakve se samo u takvim bezumnim kataklizmama mogu sresti, ali nijedna nije imala fatalni ishod!
– Ja mislim da je u svemu tome bilo više neke velike sreće i božje milosti nego svega drugoga, jer u onome što smo mi radili bilo je više ljubavi i istinske želje da pomognemo koliko najviše možemo, znamo i umijemo, nego svega drugoga – govorio je skromni dr Musić.
– A samo onaj ko je doživio i preživio rat zna da nema te bolesti koja tako munjevito, za sekund, može da uništi čovječji život kao što to može ratna rana…
Nevesinjci posebno pamte kuražnost Đura Musića, to što ga ništa nije moglo uplašiti u borbi za život ljudi. To je najbolje pokazao u vrijeme onih bezobzirnih NATO-američkih sankcija kad su nad područjima zahvaćenim ratnim požarom danonoćno bdjeli "avaksi" i radari vrebali i komarce ako bi se vinuli u nebo. Zahvaljujući neustrašivosti i vještini pilota, čak i u to vrijeme je helikopterima iz Nevesinja do bolnica u Crnoj Gori i Srbiji prevezeno 13 teških ranjenika, kojima je to bio jedini spas. Na svih tih 13 smrtno rizičnih letova, koji su se odvijali čak i noću i pri veoma slaboj vidljivosti, na izuzetno malim visinama i isključivo iznad kolskih saobraćajnica, ranjenike je pratio isključivo dr Đuro Musić koji nije dopuštao da taj rizik preuzme iko drugi!
Dr Đuro Musić je dobitnik nebrojenih priznanja i nagrada za pregalački rad i humanost, posebno za tih sedam "nevesinjskih godina" kada je, pored ostalog, ovjenčan i sa dva Ordena milosrđa, a sada je prilika da se otelotvori i davnašnja ideja i želja boraca i naroda nevesinjskog kraja da i jedna ulica ili trg u ovom gradu ponese njegovo ime!
Коментари (0)
Оставите свој коментар