Specifičan zadatak ratnog hirurga
Feljton smo priredili prema knjizi ''Sa Srbima u Srbiji i Albaniji 1914-1916: ratni dnevnik jednog hirurga'', čiji je autor Arijus van Tinhoven'', a koju su objavili ''Prometej'' iz Novog Sada i Radio-televizija Srbije iz Beograda
Srpska vojska je u avgustu brojala 400.000 ljudi. Procjenjujem da je od tog broja sto hiljada završilo van borbe, što poginulih, što ranjenih, što invalida. Jer u nekim bitkama njihovi gubici su bili vrlo ozbiljni…
– Na koju vrstu ranjavanja ste najčešće nailazi, doktore?
– Kao i obično, kao i svuda, u svim ratovima, dovode nam prije svega ljude ranjene u ruke ili noge. Čim je vojnik pogođen u nogu, on pada na zemlju, zar ne? Dok ga ne pokupe. Zatim, liječili smo mnogo ljudi pogođenih u stomak, u grudi i u glavu. Devedeset posto onih koji ostanu na bojnom polju pogođeni su u glavu ili u stomak.
Ranjavanje u usta, obraze, polomljene vilice, sve se to još može izliječiti, iako ti ranjenici užasno pate, jer ne mogu više da jedu. Mogu se takođe izliječiti pogoci u lobanju. Nije tačno vjerovanje da je smrt neizbježna kad metak prođe kroz mozak. Vidio sam ljude kojima je mozak curio kroz otvor rane, a koji su ipak ozdravili. Kad metak prođe kroz potiljak, često dolazi do lezije centra za vid, odatle sljepilo. Međutim, to mogu biti slučajevi kod kojih je naša intervencija veoma efikasna. Ako je sâm centar za vid samo malo oštećen, na primjer parčićima lobanje ili krvnim pritiskom, operacija može da napravi čuda. Kakva radost za ranjenika kad vid počne polako da mu se vraća; stavimo mu ruku sasvim ispred očiju i konačno počne da opaža sjenku; zatim ranjenik počne da razaznaje prste, sve jasnije i jasnije; vidi ih na metar razdaljine i pokuša da ih prebroji: najprije vidi dva, na kraju svih pet. U tom trenutku, ponekad zaplaču od radosti…
– Da li hirurška sredstva u ratovima daju realne rezultate, doktore?
– Prema opštem pravilu, usuđujem se da kažem da se tamo gdje se iskusan hirurg lati posla, vide i rezultati njegovog rada. Inače se ne bi toga ni latio. Jer, zadatak ratnog hirurga vrlo je specifičan. Mora da bude što "konzervativniji", u bukvalnom smislu riječi, i da zna u kojim slučajevima mora da interveniše. Tako, poželjno je otvoriti lobanju kroz koju je prošao metak, izvaditi parčiće i spustiti krvni pritisak. Ali neko opšte pravilo je da ranjene u stomak ne treba operisati. Ostavimo ih da leže mirno i njegujemo ih ledom i opijumom. Za vrijeme Burskih ratova već je konstatovano da su neoperisani ljudi ranjeni u stomak imali dvaput veće šanse da se izvuku nego oni koji su bili operisani. Može čak da se desi da metak prođe s jednog na drugi kraj stomaka, a da ne ošteti nijedno crijevo, zahvaljujući sposobnosti crijeva da se grče. Kad je crijevo samo ovlaš dotaknuto, ono se grči – i na taj način metak prolazi kroz čitav lavirint. Viđao sam takve slučajeve…
Veoma rijetko se operišu grudne povrede. Daje im se opijum i kodein protiv kašlja. Imobilišu se. Ponekad je grudni koš pun krvi. Punkcija radi uklanjanja krvi može se raditi isključivo metodično i oprezno i u malim količinama, kako se ne bi spriječio kontrapritisak koji djeluje na povrijeđeni sud, što bi izazvalo nova krvarenja. Jer prvi mali ugrušak još slabo zadržava. A zatim treba paziti i na to da se ne zagnoji. Ne, vojnici pogođeni u grudi ili u stomak, koji prežive tri puta dvadeset četiri časa nakon ranjavanja i koji su smješteni u modernu bolnicu, gotovo uvijek se izvuku. Ali većina ih umire na bojnom polju. I upravo zbog toga je za hirurga prednost da mu je ambulanta što bliže liniji fronta.
Povrede vilice teške su za samog ranjenika jer jedva može da jede. Spretni hirurzi umiju da nadomjeste izgubljene djelove odgovarajućom nadogradnjom kostiju. Ali na prvoj liniji, nema se vremena za slične poduhvate koji zahtijevaju strpljenje. Ovo što sam vam opisao dešavalo se u Nišu, velikom centru, gdje smo takođe sarađivali sa izuzetnim hirurzima – zubarima. S moje strane, meni je bilo dovoljno da spojim djelove uz pomoć srebrnog konca…
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
