Piše Dejvid Bruks za Njujork tajms
Vrijeme koje sam ranije provodio na Tviteru, sada provodim na Sabsteku (Substack-platforma za videa, pisce, podkaste i druge kreatore raznog sadržaja) i to je značajno obogatilo moj život. Ima mnogo interesantnih plodnih pisaca na svijetu. Recimo, nedavno sam naišao na objavu Antonije Bentel, koja je pitala šest nepoznatih ljudi i prijatelja kako se oni zaljubljuju.
Jedna žena je odgovorila: "Ja se zaljubim kad neko u meni vidi ono ni čega ja nisam bila svjesna." Jedan mladić je rekao: "Zaljubljujemo se onda kada svoj odraz nađemo u nečijem drugom umu." Druga žena je rekla: "Ja se zaljubim onda kad nemam osjećaj da se takmičim sa nekim". Dodala je i da se ljubav rodi kad te neko vidi i u haotičnom stanju; kad proživljavaš bol, kad ste sitničavi, kad imate neplaćene račune." Drugi čovjek je odgovorio: " Zaljubiti se znači otkriti nešto što niste uopšte znali da postoji."
Bentelova je jasno stavila do znanja da ova pitanja i odgovori nisu nikakvo naučno istraživanje, ali ono što je na mene ostavilo utisak je što su svi imali jednostavnu defniciju ljubavi: ona cvjeta kad imaš razumijevanje i kad se dobro osjećaš pored te osobe.
Svi se sa tim možemo složiti. Svi želimo da nas vide i posmatraju. Vjerovatno ste nekad pročitali stihove Rejmonda Karvera:
"I da li si razumio
Šta je to što želiš od života, ma što to bilo?
Ja jesam.
I šta si ti to želio?
Da sebe zovem voljenim, da se osjećam voljenim na ovome svijetu."
Ipak, rekao bih da su ovi odgovori suprotni onom opštem nerazumijevanju toga kako nas to neko zavoli. Mnogo ovih odgovora usmjereno je na "ja", a malo ih se odnosi na drugu osobu. Mnogo se odgovora ticalo pažnje koju tražimo, a ne toliko toga da možda služimo drugu osobu i brinemo o njoj ili da, čak, stavimo njihove interese iznad naših.
Nisu ovi interesi pali sa neba; oni su savršen odraz kulturnih trendova koje društvo opisuje već decenijama. Davne 1966. godine, Filip Rif je napisao "Trijumf terapeutskog" u kom je tvrdio da su moralne okvire odbacile i zamijenile terapeutske vrijednosti. Najveće dobro nije nikakav sveti ideal, već je ono, u stvari, lična dobrobit i umijeće prilagođavanja. Zatim je 1979. godine Kristofer Leš napisao djelo "Kultura narcisizma" kojom se nadovezao na Rifa i tvrdio da terapeutske vrijednosti i potrošački kapitalizam zajedno stvaraju pojedinca narcisa - samoživog, krhkog i željnog priznanja.
U takvoj kulturi normalno je da će ljudi definisati ljubav kao osjećanje koje oni osjećaju kada neko zadovoljava njihove potrebe za nježnošću i pažnjom, a ne kao nešto što oni nesebično pružaju drugom.
U drugim, manje sebičnim kulturama i nekom drugom vremenu, ljubav je bila nešto bliže odricanju nego zadovoljavanju. Bila je snaga tako moćna da je mogla da nadjača našu urođenu sebičnost. Takva ljubav počinje divljenjem, pogledom na onog koji nam je lijep, dobar i iskren. Odjednom, ne možeš da prestaneš da misliš na nju. U svakoj gomili ljudi vidiš njen lik. Onda se treba otrgnuti od sebe. Onda shvatiš da je najveće blago kad se pronalazite jedno u drugom. U svojoj knjizi "Ah, ljubavi" iz 1822. godine, Stendal opisuje proces "kristalizacije" tokom kojeg idealizujemo ljude koje volimo kao da su prekriveni blistavim kristalima.
Ovaj način zaljubljivanja nije odluka koju čovjek donosi za svoju korist, već je potčinjavanje, poetska predaja na koju pristajemo, a da o cehu ni ne razmišljamo. Iz nje ne crpimo moć, već ona prije označava gubitak samokontrole. Esejista i pjesnik Džon O`Donahju je rekao: "Kad ste zajedno, vrijeme teče surovom brzinom. Uvijek se prebrzo završi. Tek što ste se rastali, a već maštate o idućem sastanku i brojite sate do njega."
Ljubav nije emocija (mada budi mnogo njih), već je jedno motivaciono stanje; želja da budete bliski i služite jedno drugom. Ona zamagljuje granice postojanja dvije osobe.
U svojoj knjizi "Umijeće ljubavi" psihoanalitičar i filozof Erih From tvrdi da ljubav nije osjećanje; ona je praksa, oblik umjetnosti. On kaže: "Ljubav je aktivna briga za život i razvoj onog kojeg volimo. To je niz radnji za koje je potrebna disciplina, pažnja, znanje i prevazilaženje sebičnosti. Akt je ljubavi, na primjer, poći drugom usred noći po čašu vode."
Ne kažem da su ljudi stvarno živjeli ovako altruistički ranije, ali bio je dominantan takav društveni ideal. Ljubav kakvu ovi ljudi opisuju je ona što previre. U takvom pojmu ljubavi, osjećanje voljenosti je proizvod dvoje ljudi koji oni dobiju nakon što su sebe drugom dali.
Mnogo vremena je prošlo otkad se govorilo da je samoživost naš najveći problem. Pitam se je li sveopšta nesreća i izolovanost ljudi širom svijeta dijelom rezultat postepenog jačanja kulture terapeutskog, narcisoidnog, pompeznog. Kad kultura podstiče ljude da idealizuje svoje potrebe, da se fokusiraju na samo-ostvarivanje, samo-pokazivanje, to onda ne rađa jake ljude, već osetljive i nesigurne. Narcis ne umije da voli jer narcis, u stvari, ne može istinski da vidi drugu osobu. Jedina stvarnost njegova je uticaj koju drugi ljudi imaju na njega.
Kad pogledam bestselere današnjice, te knjige obično nisu o tome kako pružiti nekom nešto; većinom su o tome kako sebe zaštititi od drugih ljudi. Zajednička tema svih njih je kako da čovjek ne dozvoli da drugi ne utiču na njega.
Nije čudo, što kultura u čijem je središtu "ja i samo ja" filozofija, ima iskrivljene teorije o ljubavi. Ponekad čujem ljude kako kažu da moraš prvo voljeti sebe da bi volio druge. Ali ovdje je drugačije. Moraš da vidiš sebe i na koji način ti voliš druge ljude, prije nego što sebe vidiš vrijednog ljubavi i prije nego što takav i postaneš.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company