Piše: Slobodan Samardžija
A tako nešto je za SAD, jednostavno – neprihvatljivo. Ne toliko zbog slabljenja uticaja prekoatlantskog hegemona, ili zbog eventualne duhovne premoći Rusije ili Kine. Riječ je o – ugledu. A on je u svjetskim okvirima ključan za svaki dobar posao.
Tramp je za svoju namjeru odabrao taktiku vruće-hladno.
Danas prijeti, sjutra pomirljivo pruža ruku. Preko noći od protivnika pravi partnera, od neprijatelja – sagovornika. I sve to nerijetko u svega nekoliko sati, kroz dvije-tri rečenice ili poteza koji će u trenutku uzdrmati javnost širom planete.
Svjedoci smo toga i u slučaju Srbije. Cilj je da se vidi kako poruke, svejedno dobre ili loše, utiču na one kojima su upućene. Da li ih shvataju kao ozbiljnu opomenu, naredbu, ili tek kao razlog za razmišljanje, podešavanje strategije…
Prvi čovjek Bijele kuće i u duši i u stvarnosti je – trgovac. Kako poslove vodi na nivou svoje osnovne profesije, tako isti način razmišljanja reflektuje i na politiku kojom se trenutno bavi. Tamo gdje treba, lupi šakom o sto, a gdje može – cjenjka se. Bez obzira na ugled i moć sagovornika. To se zove – diplomatija.
Evropljanima, naviklim da njihova riječ uvijek bude poslednja, ova taktika je strana. Kao da je iščezla iz redovne upotrebe tokom kolonizatorskih vjekova i nadmoći nad slabijima. To je i opredijelilo Trampa da rješenje za obustavu ruskih ratnih dejstava u Ukrajini potraži bez uključivanja Brisela, pa i bilo koje evropske prestonice posebno.
Računica je jednostavna: Evropljani su u ovaj sukob krenuli misleći prevashodno na sebe. Htjeli su da dobiju nešto što nijesu u stanju (ekonomskim ili vojnim mjerama) sami da obezbijede. A to je velika i blagorodna ukrajinska zemlja. Njima je Amerika trebalo da posluži tek kao neka vrsta poluge kojom će pokrenuti cio proces. Džozef Bajden je takvu ulogu prihvatio, Tramp – neće.
Evropa se uplela u sopstvenu zamku. Moć koju je vjekovima imala (i izdašno zloupotrebljavala) kao kolonijalni centar, počela je da se topi onog trenutka kad je ostatak svijeta, a s njim i Rusija kao prvi komšija, shvatio da takva Evropa svoj opstanak zasniva na iskorišćavanju drugih, a ne na posebnoj pameti i sposobnostima njene intelektualne elite.
I Tramp je došao do istog zaključka. Nejedinstvo država na kontinentu već je toliko uočljivo da je, prema njegovoj procjeni, dalje vezivanje za EU, praktično, klađenje na pogrešnog konja. Posebno nakon podizanja izdataka za opstanak NATO-a, što je počelo finansijski da ugrožava članice alijanse, koja je tokom godina izgubila globalnu vojnu premoć zamišljenu njenim formiranjem.
S druge strane, prvom čovjeku SAD jasno je da komandu nad tako moćnom vojnom družinom, koju je zemlja koju vodi ujedinila 4. aprila davne 1949, ne može sasvim da ispusti iz svojih ruku. U igru je ubačen Njemac. Dakle, ni Britanac ni Francuz. Logika je jasna: Njemci su navikli na ratove, kao i na vremena prije i posle njih. Francuzi su se još od Napoleonove ere odvikli od ozbiljnijih vojevanja. Uostalom, oni su faktički bili gubitnici u oba velika rata u prošlom vijeku. Na strani pobjednika našli su se samo zahvaljujući političkoj vještini umnih glava u Parizu.
Britanci su se nešto više vojno dokazali, ali oni imaju čudnu sklonost da svoje ratove vode zakulisno i uglavnom preko tuđih leđa. Za njih su najčešće drugi ginuli, što smo najbolje osjetili i mi na Balkanu. Takođe, skloni su da sklapaju čudne bezbjednosne sporazume, uključujući onaj iz 1939. s Adolfom Hitlerom, koji je ovome dao odriješene ruke za porobljavanje velikih djelova Evrope.
Tramp vrlo dobro procjenjuje kako stoje stvari na Starom kontinentu, ko ovdje vodi igru i na koji način. Svjestan je u šta se sve Evropa uplela u dosadašnjim uzaludnim pokušajima da nadigra Rusiju. Zna i da više nema mnogo vremena za čekanje. Zato i preuzima inicijativu. Njegova izborna obećanja da će zaustaviti sve ratove ovog svijeta bila su samo u funkciji opipavanja pulsa onih koji ne ispuštaju oružje iz ruku. Relativno smirivanje haosa u Gazi nije mu donijelo Nobelovu nagradu, ali ga nije ni pokolebalo. Misao da bi slična akcija, ovog puta u Ukrajini, svakako bila korak bliže statusu mirotvorca nije ga napustila.
Takođe, Tramp je shvatio da su mu u tom poslu najveća prepreka upravo evropski saveznici iz NATO-a. Odlučio se stoga na direktnu komunikaciju sa ruskim liderom Vladimirom Putinom. Bez posrednika. Jasno mu je i da Ukrajina sa Volodimirom Zelenskim na čelu definitivno gubi rat. Zato je krenuo drugim putem, nastojeći da pobjedu Rusije učini što manjom, tačnije, prihvatljivijom za buduće ustrojstvo Evrope. Naravno one koja će kao i do sada igrati prema američkim notama.
A da bi sve pomenuto ostvario, Tramp mora Ameriku drugi put da "preseli na Stari kontinent". Njegovi prethodnici su to ostvarili pre 80 godina, kad su se na dokumentima o okončanju Drugog svjetskog rata u Evropi našli i potpisi američkih zvaničnika. Potonje stavljanje Zapadne Njemačke pod upravu SAD, Velike Britanije i Francuske bilo je samo prelazna faza za dolazak američkih trupa, a potom i kapitala u ovu zemlju. Ni London ni Pariz nisu u tome mogli da učestvuju na adekvatan način.
Slično bi sada moglo da se desi i s Ukrajinom. U Trampovim planovima za posleratnu obnovu ove zemlje, tačnije, u onih 28 tačaka, Evropljani se praktično i ne pominju. Sve bi trebalo da se obavi američkim i ruskim kapitalom. Već prema tome ko će obnavljati koji dio uništene zemlje. Drugim riječima, bio bi to novi dolazak Amerike u Evropu, i to na prostor koji svojom površinom premašuje nekadašnju Zapadnu Njemačku, pa i Francusku i Veliku Britaniju ponaosob.
A za to mu je neophodna – dozvola Rusije.
politika.rs
(Autor je novinar "Politike" u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
