Piše: Vojislav Bulatović
Od toga se u mnogom čoveku mnogo šta potreslo i prevrnulo, i mnogo toga počelo da se menja među ljudima. Tako je bilo i sa kmetom-seljakom Simom Vaskovićem zvanim Siman."
(iz priče "O Kmetu Simanu")
Vijest da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu 26. oktobra 1961. godine (a ne Krleža) odjeknula je snažno i dvoznačno. Snažno, jer je takva jedna afirmacija našeg književnika na svjetskom nivou u godinama kad je Jugoslavija skretala pažnju na svoj međunarodni položaj (nesvrstanost) i slobodan put u socijalizam (samoupravljanje), predstavljala nešto mnogo poželjno i za književnost i za duhovnost. Dvoznačno, jer su naša očekivanja za takvo jedno priznanje (ako je bilo šanse) više bila na strani Krleže koji je prosto fascinirao kod nas svojom progresivnom mišlju, svojom uzornom erudicijom pa i svojim velikim književnim djelom.
Ponegdje se o Andriću govorilo da je svoja najbolja djela pisao baš u okupiranom Beogradu za razliku od Nazora pa i Ćopića koji su bili u žarištu ratnih zbivanja. Mlade generacije su vaspitavane na njihovim primjerima (recitovanjem njihovih stihova u raznim prigodnim prilikama i isticanjem primjera, naročito, Nazora pošto je on bio u starijim godinama). Treba priznati, i danas, da su književnici i umjetnici, učesnici NOB-a bili slavljeni i isticani kao primjer mladim naraštajima. Mladi Ivo Andrić je imao jedan skromni oreol rodoljublja kao pripadnik "Mlade Bosne". To je zračilo hrabrošću i slobodarstvom kad je zaista bilo teško. Plaćao je za to i tamnicama i izolacijama. Pisanjem svojih najboljih djela u okupiranom Beogradu kao da se u njemu probudilo osjećanje moralne dužnosti da se na ovaj način oduži narodu koji je stradao i koji i dalje strada. Šta bi mogao da stvori da se povlačio po šumama gdje bi njegov borbeni učinak bio zanemarljiv? On nije bio tip masovika i pokretača drugih na akciju. Takvih je bilo mnogo sposobnijih od njega.
Nikšićki književnik i profesor Vladimir Mijušković tu prevagu Andrija nad Krležom, na javnom predavanju o laureatu, obrazložio je Andrićevim moćnim kazivanjem o događajima i ličnostima iz istorije BiH. Ta tematika iz perioda turske vladavine je ipak nešto novo u modernoj književnosti. Ona je obrađivana i u našoj narodnoj poeziji o čemu je i veliki Gete pohvalno govorio. Mijušković je naglasio stav Nobelovog žirija o snazi epskog kazivanja Andrića (naročito u romanu "Na Drini Ćuprija") zbog čega je on i dobio epitet balkanskog Homera. Profesor Mijušković je pohvalno govorio o Andrićevom majstorstvu da kreativno ugradi našu tradiciju i mitove u svoju priču o gradnji Ćuprije. On se pohvalno osvrnuo i na Andrićev nadhnuti opis Crnogorca guslara u romanu čime su gusle stekle svjetsku slavu.
Naši predmetni profesori su nas ubacili "u brzinu" da malo više nego što program zahtijeva upoznamo reprezentativne sadržaje njegovog djela (ovdje imam u vidu moju generaciju đaka nekadašnje Učiteljske škole u Nikšiću, a tako se radilo i u gimnaziji u Nikšiću pod rukovodstvom profesora Mijuškovića). Podjelom uloga ubrzo je obuhvaćen veći broj pripovijedaka kao i romani "Na Drini Ćuprija", "Travnička Hronika" i "Prokleta avlija". Tako smo uviđali da su razni motivi i likovi u njegovim djelima ipak dio neke velike društveno-istorijske slike – odbljesci nekog razbijenog ogledala...
Možda griješim, ali danas je teško motivisati ovu digitalnu generaciju za slične reakcije nekom važnom prigodom... Izuzetno je i to što su đaci ove živopisne likove iz Andrićevog djela i događaje povezane sa njima upleli u savremeni život, prije svega svoj, na jedan humorno-duhovit način (šale, dosjetke, zapažanja). Oživio je strašni Abidaga sa svojim zelenim štapom (možda kao neki profa koji glumi strah i trepet u školi). Profesor Miloš Vukićević tumačio je da svaki originalan književni lik vremenom zadobija moć simbola. Tako će i Abidaga sa svojim zelenim štapom (ili samo njegov zeleni štap) zadobijati u situacijama gdje se primjenjuje sila, nekontrolisani nadzor i zloupotreba moći nad ljudima zadobijati svevremenu simboliku. Pored Abidage oživio je među nama groteskni Karađoz sa svojim nakaznim pogledom i pitanjem "Šta kažeš, nevin si?!". Nije bilo moguće ne komentarisati Đerzeleza, Ćorkana, Alihodža sa svojim sudbinama. Mučenik Radisav, ledio nam je krv u žilama. Djeca u sepetima i njihove ojađene majke rasplamsavale su našu maštu o njihovim predvidljivim i uglavnom zlim putevima... U genijalnoj "Priči o Kmetu Simanu" plijenio je našu pažnju nesrećni i prkosni kmet Siman u "svom" šljiviku. Sa svojim kratkim snoviđenjem o slobodi i pravdi koji u tragičnom padu sa blještavih visina svojih iluzija u ambis sukoba sa zakonima austrijske carevine (koje između ostalih, zastupa i protuva Vasov Gengo, koji mu kaže: "Za tebe sam ja Austrija!"), konačno, Siman uviđa da od zelenog štapa do carskog zakona stoji i dalje seljak-kmet i eksploatacija njegovog rada.
Andrić je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine. Bilo je to vrijeme kada je knjiga bila lađa na kojoj si se mogao otisnuti u nepoznati svijet, u svijet nade. Da li je moguće da važna književna djela dobiju i dalje svoje zaslužno mjesto u vaspitno-obrazovnom procesu? To se odnosi svakako i na Andrićev književni opus. Vjerujemo da je to moguće postići.
(Autor je magistar sociologije u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
