Piše: Berni Sanders
Može okrenuti leđa snovima mladih koji će, ako se sistem ne promijeni, vjerovatno imati teži život nego njihovi roditelji.
Može nastaviti da se oslanja na svoje donatore među milijarderima i konsultante za političke kampanje koji su izgubili kontakt sa stvarnošću i bacaju ogromne količine novca na besmislene oglase od 30 sekundi koje sve manje ljudi primjećuje.
Može zanemariti tragičnu stvarnost desetina miliona Amerikanaca koji gube vjeru u demokratiju jer vide da njihovi izabrani predstavnici nemaju pojma o teškoćama s kojima njihovi glasači svakodnevno moraju da se nose i nemaju namjeru da tim povodom bilo šta preduzmu.
Ili može izvući pouku iz pobedničke kampanje Zohrana Mamdanija.
Ta pouka glasi: Sakupite hrabrost da se uhvatite u koštac sa stvarnim ekonomskim i moralnim problemima s kojima se suočava većina ljudi u našoj zemlji, da se suprotstavite pohlepi moćnih oligarha i izborite za agendu koja može poboljšati život radničkih porodica.
Neki će tvrditi da su Mamdanijevoj pobjedi doprinijeli njegova harizma i stil. To je tačno. On jeste harizmatičan. Ali takva pobjeda se ne može izvojevati bez ogromne podrške najšire javnosti i pokreta koji se oformio oko njega. Takav pokret i hiljade entuzijasta spremnih da idu od vrata do vrata ne možete zadobiti bez ekonomskog programa koji izlazi u susret potrebama radnih ljudi. Stanovnici Njujorka, kao i svi Amerikanci, vjeruju da u najbogatijoj zemlji na svijetu ne bi trebalo da se svakog dana iznova bore da stave hranu na sto, plate račune i medicinske troškove. To su oni ljudi za koje savjetnici Demokratske stranke ne znaju ni da postoje.
Mamdani je kritikovan zbog "radikalne" i "nerealistične" ekonomske politike: Zato što traži da u vrijeme nezapamćene dohodovne i imovinske nejednakosti velike i bogate korporacije daju svoj doprinos plaćanjem pravično razrezanog poreza. Zato što u trenutku kada mnogi Njujorčani ne mogu više da priušte sebi krov nad glavom traži da se stanarine zamrznu.
Zato što u vrijeme kada veliki dio dohotka radnika odlazi na putovanje s posla i na posao predlaže da javni prevoz bude besplatan.
Zato što u situaciji kada mnogi zaposleni s niskim primanjima ne mogu da obezbijede kvalitetnu hranu za sebe i svoju djecu traži da se otvore lokalne prodavnice mješovite robe u javnom vlasništvu.
Takve i slične ideje nisu radikalne. To vjerovatno nije ono što priželjkuju milijarderi, bogati politički savjetnici i špekulanti na tržištu nekretnina, ali to je ono što žele radni ljudi. A možda je došlo vrijeme da ih poslušamo.
Mamdani nije pobijedio samo zahvaljujući statusu harizmatične političke zvijezde. Tu pobjedu mu je donijela snaga običnih ljudi, njihova vjera u revitalizaciju demokratije i otvaranje vrata glasačima tako da konačno steknu kontrolu nad odlukama koje utiču na njihove živote.
Veoma je važno to što nije pokušao da zaobiđe moralno pitanje koje muči milione ljudi u Njujorku i širom zemlje: to je imperativ da se ukine američka vojna podrška ekstremističkoj desničarskoj vladi Benjamina Netanijahua u Izraelu, vladi koja ubija stanovnike Gaze i izgladnjuje njihovu djecu. Mamdani zna da je antisemitizam gnusna i opasna ideologija, ali kritika nehumanih postupaka Netanyijahuove vlade nije amtisemitizam.
Važna lekcija Mamdanijeve kampanje jeste to da nije dovoljno samo kritikovati Trampa i njegove destruktivne politike. Moramo ponuditi pozitivnu viziju i analizu zašto su stvari takve kakve jesu. Nije dovoljno održavati status kvo koji ne radi u korist većine Amerikanaca. U vrijeme kada je nade sve manje, kod ljudi se mora probuditi osjećaj da ukoliko nastupimo zajedno i sakupimo hrabrost da se sukobimo sa snažnim partikularnim interesima, možemo stvoriti bolji svijet – svijet ekonomske, socijalne, rasne i ekološke pravde.
Hoće li sadašnje rukovodstvo Demokratske stranke izvući pouke iz Mamdanijeve kampanje? Vjerovatno neće. Previše je onih koji će radije biti kapetani na Titaniku koji tone, nego što će pokušati da promijene kurs.
S druge strane, šta oni misle i nije naročito važno. Establišment je protiv Mamdanija upotrebio sve što je imao – milione iz SuperPac fondova, mišljenja "važnih ljudi", neprijateljski nastrojene medije – i opet su izgubili.
Budućnost Demokratske stranke neće odrediti njeno sadašnje rukovodstvo. O tome će odlučivati radnička klasa ove zemlje. Ljudi shvataju da nam je politički sistem korumpiran i da ne smijemo dozvoljavati milijarderima da kupuju izbore. Shvataju da ne smijemo ignorisati nezapamćen nivo dohodovne i imovinske nejednakosti; ne smijemo biti jedina bogata zemlja koja ne garantuju zdravstvenu zaštitu za sve; ne smijemo mladima uskraćivati pravo na visoko obrazovanje zbog niskih primanja; ne smijemo trpjeti krizu nepristupačno visokih stanarina; ne smijemo dopustiti minimalne nadnice od kojih se ne može živjeti; ne smijemo dopustiti korporacijama da nezakonito sprečavaju sindikalno organizovanje – i još mnogo, mnogo toga.
Američki narod se budi i počinje da uzvraća udarce. To pokazuju brojni primjeri borbi protiv oligarha koje smo organizovali širom zemlje uz ogroman odziv. To smo vidjeli na primjeru miliona ljudi koji su izašli na skupove No Kings održane ovog mjeseca u gotovo svakoj državi. I juče smo to ponovo vidjeli na primjeru izbora unutar Demokratske stranke u Njujorku.
Idemo naprijed. I niko nas ne može zaustaviti.
The Guardian, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
