Piše: Dani Rodrik
Evropske zemlje poput Britanije, Francuske, Njemačke i Švedske podsticale su nas u težnji prosperitetu i demokratiji i pružale nadu u bolju budućnost našeg nesavršenog državnog uređenja. Iskustva tih zemalja pokazivala su da ciljevi ekonomskog rasta, socijalne pravde i političkih sloboda nisu samo uskladivi, nego se i međusobno osnažuju.
Gdje će današnja omladina pronaći sličnu poruku nade? Ne tako davno, činilo se da je liberalna demokratija na putu da osvoji svijet. Danas je nazadovanje demokratije globalna pojava, za šta je Trampova Amerika najpoznatiji i najdramatičniji primer. Počevši od ranih 2010-ih godina, "izborne autokratije" – režimi koji s vremena na vrijeme organizuju izbore u uslovima opšte represije – postaju dominantan oblik organizovanja državne uprave širom svijeta. Broj ljudi koji žive u liberalnim demokratijama danas je za gotovo 220 miliona manji nego 2012.
Takođe, "izborne demokratije" – što je oblik režima koji otvara put u liberalnu demokratiju – uveliko gube tlo pod nogama, pa u njima danas živi 1,2 milijarde ljudi manje nego 2012. Izborne demokratije se zamjenjuju izbornim ili otvorenim autokratijama kojima danas pripada čak 5,8 milijardi ljudi (to je broj koji se od 2012. uvećao za cijele 2,4 milijarde).
Ni evropski svetionik demokratije ne blista više kao nekada. Evropska unija je odigrala važnu ulogu u učvršćivanju demokratije u procesu izlaska istočne Evrope iz socijalizma, a Češka i Estonija su dospjele među najviše rangirane liberalne demokratije svijeta. Ali mnoge druge evropske zemlje – posebno Poljska, Mađarska i Slovačka – znatno su nazadovale, a EU je nemoćna da tim podovom bilo šta učini. Slovački premijer Robert Fico nedavno se priključio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i sjevernokorejskom diktatoru Kim Džong Unu, uz još dvadesetak autoritarnih svjetskih lidera, da uveliča proslavu kineske vojne moći koju je predsjednik Si Đinping organizovao u Pekingu.
Vodeće evropske zemlje s pravom mogu tvrditi da su njihove demokratije ugrožene manje nego američka. Ali današnja Evropa ne pokazuje ni ekonomsku snagu ni političku koheziju. Reklo bi se da je njeno samopouzdanje na istorijskom minimumu, što potvrđuje činjenica da je EU na kraju popustila pred Trampovim prijetnjama uvođenjem novih carina.
Evropski lideri su se nadali da će procesom integracije uvećati moć i uticaj regiona na globalnoj pozornici. Umjesto toga, EU ostaje trajno zaglavljena na polovini puta, što doprinosi njenoj paralizi. Evropske institucije i procesi obeshrabruju samostalno i odvažno nastupanje evropskih država, a nemaju dovoljno kapaciteta da izgrade zajedničku viziju i slijede je.
Demokratska Evropa ne uspijeva da projektuje uticaj van svojih granica, a oni koji na globalnoj sceni posjeduju moć nisu dobri uzori. Malo ko je slutio da će u Sjedinjenim Državama doći do tako oštrog autoritarnog zaokreta i da će Tramp gotovo preko noći pretvoriti Ameriku u otpadničkog aktera. Tako je pomogao Kini da se prikaže kao jedina odrasla i odgovorna osoba u prostoriji, pa se Si odmah okitio plaštom zastupnika "ravnopravnih suvereniteta", "međunarodnog poretka vladavine prava" i "multilateralizma".
Ali ne smijemo gajiti zablude u pogledu prirode kineskog režima. Kineska ekonomska dostignuća ne smiju biti povod za oponašanje kineske politike. Kina je i dalje visoko autoritarna zemlja u kojoj su manjine potlačene, a politička opozicija strogo zabranjena.
Demokratske svijetle tačke moramo tražiti na nekim novim i neočekivanim mjestima. Na primjer, Brazil i Južna Afrika, dvije zemlje srednjeg dohotka, istakle su se kao demokratije koje su bile na ivici autoritarnog kolapsa, a onda su uspjele da promijene smjer.
Mandati Jakoba Zume na mjestu predsjednika Južne Afrike od 2009. do 2018. bili su obilježeni autoritarnim populizmom i korupcijom, a bivši brazilski predsjednik Žair Bolsonaro odbio je da prihvati izborni poraz i isplanirao vojni udar (i ubistvo svog suparnika) 2022. Obojicu su uspješno smijenili lideri sa dobrim demokratskim referencama – Siril Ramaposa u Južnoj Africi i Luiz Inacio Lula da Silva u Brazilu.
Njihovi uspjesi su izuzetni i zato što su ostvareni pod okolnostima koje politikolozi smatraju krajnje nepovoljnim za demokratiju. Ne samo da su Južna Afrika i Brazil opterećeni dubokim etničkim podjelama, nego se nalaze i među zemljama s najvišim stopama nejednakosti na svijetu. Još od vremena Aristotela mislioci su tvrdili da je eliminisanje prevelikog jaza između bogatih i siromašnih preduslov opstanka demokratije; ali brazilsko i južnoafričko iskustvo daje jednu novu sliku – sliku koja ohrabruje zagovornike demokratije.
Dobre vijesti stižu i sa drugih strana svijeta. Krajem prošle godine, kada je južnokorejski predsjednik Jun Suk Jol proglasio vanredno stanje prvi put posle 1980, demokratske snage i parlament su žestoko uzvratili. U roku od nekoliko sedmica, Jun je opozvan i smijenjen s dužnosti. Čile je takođe uspio da opstane kao stabilna demokratija posle okončanja diktature generala Augusta Pinočea (1973-90).
Među najuspješnijim demokratijama van Evrope nalaze se male zemlje koje lete ispod radara tekućih debata o propadanju demokratije. Tajvan, Urugvaj, Kostarika, Mauricijus i Bocvana dobili su visoke ocjene u istraživanju koje je organizovao časopis Ekonomist (poslednje dvije su posebno vrijedne pažnje kao primjer dugovečnih demokratija u Africi).
Možda našim nadama u rasplamsavanje baklje demokratije danas preostaju samo takvi neočekivani primjeri. Kao i sve drugo, demokratija podrazumijeva uzore i modele. Nekada prihvaćeni primjeri nisu više relevantni, ali još postoje mjesta na kojima borci za demokratiju mogu pronaći inspiraciju.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
