Piše: Ivan Krastev
Snimak je zatim prikazan u jednom zatvoru na istočnoj obali, osuđenicima koji su izdržavali kazne zbog nasilnih krivičnih djela (oružana pljačka, silovanje i ubistvo) nad njima nepoznatim ljudima. Zatvorenici su dobili instrukcije da ocjenjuju pješake na skali od jedan – vrlo laka pljačka, do 10 – suviše komplikovana situacija.
Rezultati su bili zapanjujući. Svaki zatvorenik je izabrao tačno istu osobu koja je po njihovom mišljenju predstavljala obećavajuću metu. Njihove odluke nisu bile isključivo zasnovane na polu, rasi ili starosti, kako bi se moglo očekivati. Starije žene i rasejani profesori nisu automatski izdvojeni. Bilo je i drugih kriterijuma koji su uticali na odluke. Kriminalci su čitali neverbalni govor pješaka – kako hodaju, kako pokreću ruke i glavu, koliko odaju samopouzdanja – i to koristili za svoj izbor. Ciljali su one koji su se, po njihovom mišljenju, ponašali kao žrtve.
Sjetio sam se te studije dok sam razmišljao o evropskim strateškim dilemama zbog nove administracije u Sjedinjenim Državama. Rani potezi Trampovog tima signaliziraju da je novoizabrani predsjednik odlučio da demonstrira svoju moć ne tako što će se suprotstaviti američkim neprijateljima, već pokoravanjem saveznika Vašingtona. Zahtjevi Donalda Trampa za Grenland i Kanadu, i tvitovi Ilona Maska koji poziva na promjenu režima u Velikoj Britaniji, najjasniji su pokazatelji ovog gambita. Tramp se očigledno nada da će grubim prijetnjama svojim saveznicima prinuditi ostale da mu se pokore.
Države članice EU imaju dobre razloge za zabrinutost da bi pristup Vašingtona mogao da prati ideju iz nedavne izjave bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva, da je "neophodno pružiti pomoć svim destruktivnim procesima u Evropi".
Globalno ispitivanje javnog mnjenja koje je krajem 2024. sproveo Evropski savjet za spoljne odnose sugeriše da će, kada se vrati u Bijelu kuću, "veliki dio svijeta dočekati Trampa s dobrodošlicom". Dok ga Evropljani i Južni Koreanci vide kao bahatog, većina ostalih vjeruje da je dobar i za Ameriku i za njihovu zemlju i za svjetski mir.
Možda je ta podrška posledica spontane naklonosti prema pobjedniku. To može brzo da se preokrene ako zažive carine kojima prijeti, ili ako se nastave sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku.
Tu se dešava nešto još zanimljivije. Trampovo otvoreno nepoštovanje međunarodnih pravila mnogi u nezapadnom svijetu smatraju boljim od nepodnošljivog licemjerja prethodne liberalne administracije. Pod Trampom, SAD će konačno postati normalna velika sila – imperijalna, ali ne i krstaška. Neće se više pretvarati da je bolja, već će se ponašati pod pretpostavkom da je jača od svih drugih zemalja.
Međutim, istraživanje Evropskog savjeta za spoljne odnose otkriva i neke trendove koji ukazuju na mogućnosti za Evropu. Možda će nezapadni svijet dočekati Trampa s dobrodošlicom, ali mnogi tamo vide Kinu kao sledećeg svjetskog hegemona, a ne SAD.
Ključna tačka Trampove globalne strategije 2016. bila je razdvajanje Kine i Rusije. To više nije realno. Ankete koje je sproveo Evropski savjet pokazuju da su tokom prošle godine rusko i kinesko društvo, kao i njihovi lideri, smatrali jedni druge saveznicima. Istovremeno, tek svaki peti Evropljanin vidi SAD kao saveznika. Dok je Amerika spremna da odbaci svoje saveznike, Moskva i Peking ponovo otkrivaju prednosti svog partnerstva.
Međutim, mada se čini da je Tramp otpisao Evropu, mnogi izvan zapada je i dalje smatraju izuzetno snažnom. Za Evropu je u ovom neprijateljskom okruženju najvažnije da se ne ponaša kao žrtva. Evropske države ne treba da žure ni da se dodvore novom predsjedniku niti da mu se suprotstave. Trebalo bi da odvoje vrijeme za odluku šta da rade sa američkim tehnološkim mega kompanijama ili kako da odgovore na prijetnje carinama. Trebalo bi da aktivno uđu u razgovore sa Turskom i drugim nezapadnim silama o bezbjednosnim garancijama za Ukrajinu. Suočena sa pritiskom od Trampa, Evropa bi trebalo da se posveti sebi, a ne da se suprotstavlja Trampu. Njega će najviše zbuniti evropski lideri fokusirani na vlastita društva, umjesto na novu američku administraciju.
Ključ svake evropske strategije trebalo bi da počiva na saznanju da, paradoksalno, 20. januar nije samo početak Trampovog drugog mandata na mjestu predsjednika, već i vrhunac njegovog globalnog uticaja. Posle toga, njegov put vodi samo nizbrdo.
Financial Times, prevela Milica Jovanović
peščanik.net
(Autor je politolog)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
