Piše: Dani Rodrik

Neki djelovi elite nacionalne bezbjednosne u Americi insistiraju na produženom primatu Sjedinjenih Država, ali ima i onih koji su spremni da se pomire s dolaskom novog bipolarnog svijeta. Ipak, vjerovatnije je da će konačni ishod biti nastajanje multipolarne strukture u kojoj će sile srednje kategorije poslužiti kao protivteža i spriječiti nametanje interesa Sjedinjenih Država i Kine ostatku svijeta.
To je kategorija kojoj pripadaju Indija, Indonezija, Brazil, Južnoafrička Republika, Turska i Nigerija – velike ekonomije sa značajnim učešćem u globalnim i regionalnim ekonomskim tokovima. To nisu bogate zemlje – štaviše, u njima živi veliki postotak najsiromašnijih stanovnika svijeta – ali imaju veliku srednju klasu, potrošački orijentisanu, kao i znatne tehnološke kapacitete. Sabrani BDP za šest navedenih zemalja (po paritetu kupovne moći) već premašuje BDP Sjedinjenih Država, a očekuje se da će se do 2029. uvećati za 50 odsto.
Za sve ove zemlje karakteristična je spoljna politika koja odbija direktno svrstavanje uz Sjedinjene Države ili Kinu. Suprotno onome što mnogi u Sjedinjenim Državama vjeruju, sile srednjeg ranga nisu naročito naklonjene Kini, niti žele da joj se približe po cijenu dobrih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Zapravo, navodno približavanje Kini je posledica politika koje su sprovodile Sjedinjene Države. Koristeći trgovinsku i finansijsku moć kao oružje, Amerika ih je prinudila da razmotre alternative i pokušaju da se zaštite.

Lideri ovih zemalja ne žele svijet u kom će morati da biraju stranu."Odbijamo da budemo žeton u novom hladnom ratu", izjavio je nedavno indonezijski predsjednik Joko Vidodo. Umjesto toga, žele da razvijaju trgovinske i finansijske odnose koji će biti višedimenzionalni, uz mogućnost da biraju s menija ponuđenih opcija bez vještačkog ograničavanja izbora rivalstvom velikih sila. Sve je više onih koji, kao i Rana Forohar iz Fajnenšel tajmsa, vjeruju da "Sjedinjene Države više nisu stub stabilnosti, već izvor rizika od kog se treba zaštititi".
Pošto se vodeće svjetske ekonomije sve više okreću sebi, srednje sile su se prirodno našle u ulozi zaštitnika globalnih javnih dobara. Dobro su pozicionirane da predvode inicijative vezane za klimatske promjene, javno zdravstvo i probleme duga. Dobar primjer je inicijativa Brazila za globalno oporezivanje bogatstva milijardera izložena na skupu G20. Brazil je predložio uvođenje poreza kojim bi se prikupile stotine milijardi dolara, što bi značajno popunilo nedovoljne fondove za borbu protiv klimatskih promjena u zemljama s niskim prihodima.
Srednje sile vjerovatno neće prerasti u moćan blok za sebe, uglavnom zato što se njihovi interesi previše razlikuju da bi prihvatile jedinstvenu ekonomsku ili bezbjednosnu agendu. Čak i kada se pridružuju postojećim formalnim grupama, njihov kolektivni uticaj je ograničen. BRIKS (koji su izvorno činili Brazil, Rusija, Indija, Kina i kasnije Južna Afrika) promovisan je uz veliku pompu od 2009, ali dosad nije postigao mnogo, osim pružanja prilika liderima zemalja članica da se zajedno slikaju.
BRIKS je nedavno proširen uključivanjem još četiri države: to su Egipat, Etiopija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati, a moguće je da će im se pridružiti i neke druge zemlje. Ipak, teško je zamisliti kako jedna tako heterogena grupa može zajednički nastupati na iole konzistentan način. Najgora posledica ovakvog grupisanja biće jačanje autokratskih poriva čak i kod demokratski izabranih lidera nekih država članica.
Ekonomisti i politikolozi se slažu da je za zdravu i stabilnu globalnu ekonomiju potrebno imati hegemona. To je funkcija koju su Sjedinjene Države obavljale posle 1945. ili Velika Britanija u doba zlatnog standarda. Prema teoriji "hegemonijske stabilnosti", potrebno je da postoji nadmoćna sila koja će snositi troškove vođenja otvorene svjetske ekonomije, uključujući održavanje pomorskih puteva otvorenim, regulisanje trgovine i osiguravanje slobodnog protoka novca. Otuda slijedi da je multipolarno ustrojstvo svijeta recept za haos i ekonomsku propast.
Ali to je zastario pogled koji ništa ne govori o tome kako svet danas funkcioniše. Tačni udjeli slobode i protekcionizma u izabranim trgovinskim politikama prirodno će varirati od zemlje do zemlje, jer nijednoj zemlji na svijetu nije u interesu da sasvim okrene leđa globalnoj ekonomiji. Državne uprave će morati da odmjere koristi od slobodne trgovine i uravnoteže ih s troškovima direktne podrške domaćoj industriji za razvoj novih kapaciteta. Kada su u pitanju uslovi učešća u svjetskoj ekonomiji, svaka zemlja je svoj najbolji sudija.
Bilo bi lijepo imati svijet u kom Sjedinjene Države, možda uz pomoć Kine, obezbjeđuju globalna javna dobra – kao što su koncesijsko finansiranje i pristup tehnologijama potrebnim zemljama u razvoju za borbu s klimatskim promjenama. Ali to nije svijet u kom živimo. Sjedinjene Države i druge vodeće ekonomske sile sve su manje naklonjene ideji o obezbjeđivanju javnih dobara potrebnih svetskoj ekonomiji; imajući u vidu kakvo je raspoloženje u njihovim prestonicama ovih dana, malo je vjerovatno da će se to u dogledno vreme promijeniti.
Takođe, kao što su sile srednjeg ranga iz iskustva već naučile, hegemonijska moć se može iskoristiti za prinudu isto kao i za opšte dobro. Hegemon je može upotrebiti da im nametne pravila igre koja ne služe njihovim interesima – pravila koja će zaboraviti čim mu više ne budu odgovarala – ili da kazni zemlje koje ne podržavaju njegovu spoljnu politiku, kao što je bio slučaj s internacionalizacijom američkih sankcija Iranu i Rusiji.
Možda najvažniji doprinos koji srednje sile mogu dati jeste da sopstvenim primjerom pokažu da su multipolarni globalni poredak i suživot različitih puteva razvoja mogući. One nude viziju svjetske ekonomije koja neće zavisiti od moći i dobre volje Amerike ili Kine. Ali ako žele da postanu uzor vrijedan oponašanja, onda moraju postupati kao odgovorni akteri – kako u odnosima s manjim zemljama tako i u promovisanju odgovornosti u unutrašnjoj politici.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”