Piše: Milisav S. Popović
Upozorili su ga pred odlazak:
"Beške, ostaneš li... osjetićeš koliko zla ima u tim mravima. Nemoj da se ogubaš. Čekaćemo te i prihvatiti, makar to bilo za jedno ljeto ili sto zima."
* * *
I zbilja, polako su se naseobine izdizale sve bliže staništu Svarogovih dolova. Prvih nekoliko mjeseci, primijetio bi šunjanje izvidničkih grupa... Ta sitna stvorenja su se kretala tiho, ali njegovo uho je čulo čak i otkucaje uplašenih srca.
Pravio se da ih nije primjećivao, ali su mu bili neopisivo zanimljivi... posebno njihovi mirisi. Tako različiti. Mnogi neugodni. Doduše, i oni prijatni.
I tako... prođoše dani... ljudske izvidnice su se sve kuražnije približavale njegovom legu... Svarog ionako nema brvnaru ili ognjište, samo livadu i brdašce. Da na nju legne i glavu osloni na uzvišenje. Kako god bilo, približavali su se. Jednom je namjerno pošao do rijeke, uronio dlanove, i izronio ladar vode. Kad je propustio vodu da uvrijeđena utekne među prste, u šakama mu ostadoše somovi... njih dvadesetak, ako ne i više. Krenu da ih u jednom zalogaju sruči niz grlo, ali dohvati nekolicinu, i onako migoljave – baci ih od sebe. Na razdaljinu dovoljno daleku da bi konju trebalo vremena da je pretrči u kasu. Kad somovi padoše na tle, iz grmlja ispadaše ljudi... prestravljeni, ispoticani, nesnađeni. Htjede da se zacene, ali stegnu usne. Da ih ne posrami.
"Mora da ste se više umorili" – zagrmi – "Tu ste sigurno već nekoliko sati... aj pojedite to, da ne pocrkate od gladi".
Četiri muškarca, različite dobi, razrogačenih očiju gledaše u njega... nisu znali da planina može da priča... a onda su blenuli u somove što su se praćakali podno njihovih žbunastih zaklona. Beške se obrnu i ode (tobože) da prilegne, razvuče se po livadskoj šatri, i zbilja ubrzo zahrka. No, čuo je šeret kako im se srca lagano smiruju, čuo je kako jedni druge upozoravaju i pitaju se da li odmah da pobjegnu... ne utekoše... ostadoše... malo izmaknuti, iza drugog grmlja... sa sobom su odvukli darove. Uskoro je čuo kako alavo mljackaju. Bješe to dan kad započe njihovo upoznavanje...
* * *
Ma, vala nije došlo ni proljeće, a Beške je već uveliko razgovarao sa njima... više nije bilo straha. Ljudi su ga sa divljenjem slušali dok im je pričao koliko je rijeka stara i kakvih sve povrćki može zemlja da rodi, samo ako se ne gazi na određenim mjestima. Prođe još malo, pa se izvidnica približila skoro do njegovih stopala... A onda je sjeo, i poželio da čuje sve o njihovim životima. I počeli su da pričaju... da razgovaraju o koje čemu. Shvatio je da od njih nije bilo opasnosti, i da su izvidnica veće grupe ljudi, uglavnom lovaca i ratara... koji su se nastanili iza obronaka. Željeli su da se približe vodi i ustanove selo, ali nisu bili sigurni da li će im div dozvoliti... zapravo, hoće li ih pojesti. Budale, nisu znali da svarozi ne jedu ljude. Njihovo meso im ne godi.
* * *
Skočićemo koju godinu kasnije... Selo se odomaćilo, nazvaše ga "Dolava". A on se na ljude toliko navikao, da im je izrovao rukavce potoka do kuća, podigao zidnu utvrdu sa sjevrne strane (da ih zaštiti od vukova i vjetrova), pomjerio dva brda, da sunce prvim zracima natopi krovove i dvorišta... Volješe ga ljudi, toliko da je bio kum svakoj bebi što bi na svijet došla. A bješe tu skoro dvjesta duša... I jedno veliko srce. Div i njegova sitna porodica.
* * *
No, dođe kuga... Poče da jede, u početku nekoliko osoba, a kasnije sva Dolava bi zaražena. Svarogu ne bi ništa, ali mu je duša vrištala... Pokušavao je mnogo toga. Donosio one grane i bilja za koje je znao da bi divove oporavile od krvavice, ali... ljudi nisu bili od tog soja. Ništa nije pomagalo. Smrt svratila, ne kaneći da ode bez objeda.
Uz ono malo snage što su imali... okupili su se oko njegovih nogu, zasjeli, zalegli i gledali u svog zaštitnika. Čudo, nije bilo suza... samo njegovih...
Tražili su od njega da im priča o seobi duše divova... i kako idu put neba... sve do zvijezda... Umjesto toga, smjestio bih ih u dlan... i podigao put noćnog svoda... da osjete svježinu svjetlucavog roja... držao bi ih tako dok ne bi izdahnuli... Pa opet, nova tura ispruženih dlanova... Dok sva Dolava nije konačno utihnula.
* * *
Da, priča o Svarogu Beške... ali je i saga o malim praporacima i tabanima od sedam milja... O ljubavi koja se na nezamisliv način uprstohvatila... potrajala dok nije istrajala... a sada su među zvijezdama. Zahvaljujući divovskim dlanovima.
Otud i drevno ima za sazvježđe uz desno rame zvijezde Danice... Dolava (Svarogova porodica).
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
