Piše: Dejan Ilić
Jeste, komplikovano je: peta sezona podijeljena je na tri dijela, a prvi dio – sada dostupan – ima četiri epizode ili, kako kažu autori, poglavlja. Dakle, ovo je prikaz prva dva poglavlja prvog dijela pete sezone. Što znači, da ponovimo, da ostaju još dva dijela. Da sam odgledao i druga dva poglavlja, opet ne bih znao dovoljno da kažem nešto relevantno za cijelu sezonu.
A grijeh je ne obilježiti odmah povratak jedne od najvoljenijih serija u 21. vijeku.
Čekali smo čitave tri i po godine da nam se serija vrati. A gledamo je gotovo cijelu deceniju: devet godina je prošlo od kad smo vidjeli prvu sezonu. U svim osvrtima na petu sezonu – a već ih je pun internet – stoji da je bezmalo više vremena trajala pauza između četvrte i pete sezone nego što se vremenski protegla priča: u četiri godine iz osamdesetih godina 20. vijeka smješteni su događaji u izmišljenom mjestu Havkinsu, u Sjedinjenim Državama.
I kad smo već kod toga šta drugi kažu – kao i za prethodne četiri sezone, i za petu se tvrdi da "radi" na nostalgiju. Što je već samo po sebi zanimljivo (iako vjerovatno netačno), jer se tako zapravo kaže da već deceniju uporno tugujemo za istim ("dobrim, starim") vremenima. A to opet zvuči čudno jer veliki broj gledalaca serije nema u stvari nikakvu predstavu o tome šta su bile te osamdesete: jednostavno, rodili su se (mnogo) kasnije da bi ih se uopšte sjećali.
Ima tu još jedan paradoks: ako serija živi na nostalgiji svojih starijih gledalaca, onda su ti gledaoci spremni da potroše vrijeme na gledanje po svemu tinejdžerske serije (o odrastanju ili coming-of-age) samo zarad uspomena na neka bolja vremena. Ako su uopšte bila bolja, a treba sumnjati u to. I još, te osamdesete nisu u bile svuda iste, i nemaju svi širom svijeta dobre razloge da ih se rado sjećaju. A sama serija, što se njene gledanosti i popularnosti tiče, jeste globalni fenomen.
Hajdemo kratko i o nostalgiji, kad je već pominjemo. Za mnoge je nostalgija bila drugo ime za eskapizam. U svakom smislu, a političkom pogotovo, jedno – reklo bi se – za rešavanje svakodnevnih problema neupotrebljivo, parališuće osjećanje: kao nekada nam je bilo dobro, i to se više nikada neće vratiti. A onda su se javili autori da odbrane nostalgiju, Svetlana Boym i njeni "nostalgični" sledbenici (pogotovo na ovom našem jugoslovenskom, socijalističkom tlu: od Vardara do Triglava).
Pravda za nostalgiju – bio je njihov borbeni poklič. Kada se sjećamo dobrih starih vremena i žalimo za njima, to jeste svojevrsna artikulacija negativnog, kritičkog stava prema sadašnjosti. Samo što se poželjna promjena nabolje više ne smješta u budućnost. Boljim vremenima treba da se vratimo, a ne da do njih stignemo. Ta, uglavnom ljevičarska priča, u toj tački opasno se približava desničarskom konzervativizmu, samo što se desničari zaglave u dalekoj, srednjovjekovnoj prošlosti, a ljevičari u bliskoj.
To okretanje leđa budućnosti, blisko i jednima i drugima, opet može biti razlog za ogromnu popularnost serije, ako se ta "nostalgična" teza o "Stranger Things" uopšte drži: i staro i mlado, i ljevičari i desničari, i na istoku i na zapadu, pomno i s ljubavlju prate priču o odrastanju grupe tinejdžera jer im je sadašnjost – dakle sadašnjost gledalaca – uglavnom nepodnošljiva. A ne drži se – rekao bih.
"Stranger Things" je ujedno i mnogo više i mnogo manje od nostalgije, makar nostalgiju shvatili na najkomplikovaniji, najpozitivniji, najljevičarskiji "boymovski" (ili, kad smo već kod toga, "budenovski") način. Povratak u osamdesete iz serije može se shvatiti i kao ipak nešto jednostavnija metonimija za povratak u djetinjstvo i mladost. Djetinjstvo je mnogo univerzalnije od osamdesetih. Kao što smo rekli, osamdesete nisu svuda bile lijepe, kao što ni sva djetinjstva nijesu lijepa.
Ali se mahom svako rado sjeća vremena kada je bio dijete. Osamdesete su onda samo ukras u priči, vremenska kotva, sada već dovoljno daleka da može postati i mitska, za vezivanje svačijeg djetinjstva za tu – danas se čini već daleku – vremensku tačku. Ako se tako gleda na seriju, onda počinju da rade sve ostale, iz ugla osamdesetih gotovo i neprimjetne i nebitne opozicije na kojima stoji priča. Djeca su visprena, hrabra, solidarna, požrtvovana. Odrasli nisu ništa od toga. Da nema djece, propali bi odavno.
Nije mi namjera da ovde pravim paralele između serije i tekuće situacije u Srbiji. A treba sačekati i kraj serije. Hoću samo da kažem da je serija žanrovski brilijantna od samog početka. Vezati fantastiku, horor i priču o djetinjstvu nameće se, kada se dobro razmisli, samo po sebi. U dječjim očima strah je uvijek veći, i istovremeno lakše savladiv nego kada se gleda očima odraslog. Primijetio je to već pažljivi gledalac, sve zlo u onostranom svijetu "Stranger Things" povezuje se sa ovostranim zlom.
Nasilje na površini, u "našem" svijetu jeste temelj na kome stoji onostrani, pakleni svijet ispod zemlje u seriji. Vidjećemo i da je taj strah od paklenih bića najveći tamo gdje su mladi najviše izloženi nasilju u svom okruženju. Jedan od glavnih junaka na putu je da sebi i drugima otkrije da je gej. I baš taj junak ima najjaču vezu sa strašnim bićima iz svijeta naopačke. Napraviti seriju o odrastanju kao horor, dakle, sasvim ima smisla.
Uostalom, pogledajte kako odrastaju djeca u Srbiji baš ovih dana, to jest ove godine, ako hoćete. I sad zamislite svijet naopačke, ispod Srbije, i glavnog negativca u tom drugom svijetu. A jednom kada imate narativnu potku (odrastanje) i antagoniste (fantastična zla bića) spram dječjih protagonista na putu ka zrelosti, fino se može sklopiti i akcija. Dobro postavljeni karakteri, savršena režija, upečatljive slike, pa dopadljiva grupa čiji članovi su doslovno spremni da umru jedni za druge – eto savršene serije.
Zvuči lako, ali je daleko od toga. Mnogo truda, pameti i vještine braće Dufer se smjestilo u ovu priču. I sve to opet gledamo i u ovoj petoj sezoni, barem u prva dva poglavlja. Ta prva dva poglavlja zanimljiva su i zbog jednog posebno finog narativnog rešenja. Početak pete sezone vratio nas je, sasvim opravdano, na početak serije. Praktično su ponovljena sva narativna mjesta iz prve sezone. Taj povratak na početak otjelovljen je u takozvanim flasterima.
Preko pukotina između ovostranog i onostranog svijeta Hawkinsa, sa završne panoramske slike 4. sezone autori su prelijepili flastere (preciznije, metalne ploče) da bi mogli da počnu ispočetka. To je sasvim opravdano – posle velike pauze, gledalac treba da se vrati u priču. Očekivati da se to dogodi tako što će krenuti da gleda sve ispočetka, previše je. Mada, i to su uradili neki gledaoci, mnogo njih u stvari, jer su se sve četiri sezone vratile u deset najgledanijih programa na Netflixu.
Kao što se Netflix i zaglavio kada je 27.11.2025. počela peta sezona, a zbog prevelikog broja gledalaca. Dakle, umjesto da mi krenemo ispočetka, braća Dufer su u prve dvije epizode praktično rekreirali početak serije, obnovili sjećanje na junake i situacije, podsjetili nas na njihove karaktere, međusobne odnose i specifične motivacije. I pošto to urade – kreće "vožnja". Možda će prvih pola sata prve epizode ponekom gledaocu biti pomalo dosadni, ali – izdržite: kad krene akcija, nema stajanja.
A opet, akcija služi da se – dok traje – potvrde i dalje razviju odnosi između junaka, da čujemo priče o njihovim strahovima i sumnjama, to jest da ih pratimo dok odrastaju. Kao i u ranijim sezonama, autori će vrlo brzo rasuti junake po ovom i onom svijetu, i tako dobiti ne samo na trajanju serije, jer teško je vući priču pet sezona ako su uvijek svi zajedno, nego i stvoriti priliku da iznova iscrtaju pojedinačne portrete glavnih junaka.
Da li ćemo odmah na početku pete sezone dobiti i neke nove informacije? Ne, rano je za njih, tome se možemo nadati negdje oko Božića (25. decembra). Ali, novosti su nagoviještene novim likovima u priči – recimo, jednu od novih junakinja glumi Linda Hamilton (a "ubicu" Terminatora sigurno nisu pozvali tek tako). Za sad se samo podsjećamo, na samu priču, kao i na to zašto smo uživali u njoj. Ne baš sasvim neočekivano, više nego ranije i više od drugih sada blista Maja Havke. Što bi rekli drugi kritičari, to joj je naprosto u genima.
A Maks će se pojaviti u 40. minutu prve epizode. Istina, u krevetu, u komi (što smo zapravo već znali); ali samo neka je tu.
peščanik.net
(Autor je pisac i kolumnista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
