Piše: Dani Rodrik
Prvi izazov je egzistencijalna prijetnja našem fizičkom okruženju; drugi proizvodi polarizaciju i ugrožava demokratiju; treći je moralna pošast za čitav svijet. Ali, s obzirom na jačanje autoritarizma i ekonomskog nacionalizma, reklo bi se da nemamo mnogo povoda za optimizam na bilo kom od ova tri fronta.
U svojoj novoj knjizi, Zajednički prosperitet u podijeljenom svijetu, pokazujem da za ove probleme već postoje rešenja koja se primjenjuju širom planete. Ali ona često promiču ispod radara ili ostaju zanemarena zato što odstupaju od konvencionalnih pristupa.
Da ne bude zabune, spolja posmatrano, to su tri veoma različita izazova, i čini se da se naši napori da ih riješimo često uzajamno potiru. Mnogi vjeruju da je zelena tranzicija nespojiva s održavanjem željenih stopa ekonomskog rasta, kao i da podrška srednjoj klasi u naprednim ekonomijama nanosi štetu zemljama u razvoju. Ta tri izazova uzeta zajedno postavljaju nam zajednički globalni zadatak: to je pokretanje strukturne transformacije naših ekonomija da bi se podstakle one aktivnosti koje doprinose zelenoj agendi i pogoduju otvaranju boljih i produktivnijih radnih mjesta.
Industrijske politike su tradicionalno imale ključnu ulogu u procesima ekonomske transformacije, prvo u naprednim ekonomijama, a zatim u uspješnim zemljama istočne Azije. Danas nam je potrebna osavremenjena verzija iste strategije koja će uzeti u obzir potrebe zelene tranzicije, kao i činjenicu da proizvodnja nije više primarni generator novih radnih mjesta (čak ni u zemljama u razvoju).
Već smo postigli uspjeh na polju obnovljivih izvora energije. Mada su se ekonomisti dugo zalagali za oporezivanje emisija ugljenika i sistem trgovine emisionim kreditima kao najefikasniji metod za smanjenje zagađenja, stvarni i zaista spektakularni rezultati u toj oblasti ostvareni su kineskim zelenim industrijskim politikama. To su politike usmjerene na ciljeve postavljene na nacionalnom nivou, koje se uglavnom sprovode na nivou lokalne samouprave, od strane opštinskih vlasti. Tako su cijene solarnih panela, turbina i električnih baterija smanjene dovoljno da obnovljiva energija postane jeftinija od energije dobijene iz fosilnih goriva. Ubrzavanje zelene tranzicije koje je potom uslijedilo uvjerilo je čak i neke od najvećih pesimista da se klimatska katastrofa još može izbjeći.
Kineski pristup je dobar primjer industrijskih politika novog stila koje se u velikoj mjeri razlikuju od onoga što je uobičajeno. Takav pristup podrazumijeva intenzivnu saradnju između nacionalne vlade, nižih nivoa državne uprave i poslovnih interesa. Subvencije su imale značajnu ulogu, ali one su bile tek jedna od brojnih alatki koje uključuju i politiku nabavki i javni investicioni kapital. Kineski pristup je najbolje opisati kao eksperimentalan i postepen, a ne kao hijerarhijski sistem uslovljavanja odozgo naniže.
Da li bi sličan pristup mogao pomoći u otvaranju dobrih radnih mjesta i transformaciji koja je neophodna ako želimo da sačuvamo srednju klasu i eliminišemo siromaštvo? Nažalost, u razvijenim zemljama, kao i u zemljama u razvoju, industrijske politike su i dalje fokusirane na proizvodni sektor, čak i u domenu otvaranja ili održavanja radnih mjesta. Da ne bude zabune, proizvodnja je i dalje relevantna i važna za zelenu tranziciju, da bi se osigurala otpornost lanca snabdijevanja, kao i iz razloga nacionalne bezbjednosti. Ali usled automatizacije i globalne konkurencije proizvodni sektori danas otpuštaju najviše radne snage – čak i u Kini, koja je i dalje svjetska proizvodna supersila. Ne preostaje nam ništa osim da se za otvaranje radnih mjesta koja će doprinijeti održavanju srednje klase oslonimo na usluge.
Srećom, u naprednim ekonomijama i ekonomijama u razvoju u toku su brojni eksperimenti na subnacionalnom nivou u kojima partnerstva između državnih agencija i privatnog sektora ili grupa građana donose značajne ekonomske transformacije. Takve lokalne inicijative vezane za mjesto ne izgledaju kao tradicionalne industrijske politike, ali one su veoma slične kineskoj strategiji. Taj pristup uključuje jačanje saradnje sa javnim sektorom (obuka za sticanje radnih vještina, proširenje poslovanja, regulatorna pomoć i nove lokacije), kao i subvencije za otkrivanje novih poslovnih prilika i otklanjanje zakonskih prepreka.
Nacionalne ekonomske vlasti mogu da koriste takve modele. Administracija bivšeg američkog predsjednika Džoa Bajdena organizovala je "izazove" pozivajući lokalne agencije za ekonomski razvoj da kandiduju predloge za federalno finansiranje. Takav pristup obezbjeđuje nove resurse i podstiče lokalne aktere da prevaziđu probleme kolektivnog djelovanja i razviju zajedničku viziju daljeg razvoja. Nažalost, obim i razmjere takvih programa blijede u poređenju s ključnim industrijskim politikama nacionalne administracije, kao što su CHIPS i zakon o nauci, kao i zakon o smanjenju inflacije, koji su svi orijentisani na proizvodnju.
Nacionalne vlade, naročito u naprednim ekonomijama, mogu odigrati važnu ulogu u upravljanju inovacijama na način koji će biti povoljniji za radnu snagu. Mnoge uslužne industrije – maloprodaja, skladištenje, logistika – već su imale koristi od uvođenja novih digitalnih tehnologija, ali privatne korporacije ne drže mnogo do interesa radnika. Nove tehnologije koriste se za nadzor i izvlačenje više vrijednosti iz radne snage, umjesto da pruže radnicima više autonomije i omoguće im da obavljaju širi spektar zadataka. Razvoj tehnologija koje će osnažiti radnike u tradicionalno slabo plaćenim poslovima kao što su njega, maloprodaja i prehrana zahtijeva fokusiran napor javnog sektora, baš kao i razvoj obnovljivih izvora energije.
Moja knjiga je upozorenje i zrak nade. Pokazao sam da je sadašnja ponuda državnih politika neadekvatna za zadatke pred nama i da će sasvim sigurno dovesti do sukoba između postavljenih ciljeva. Da bismo se izborili s klimatskim promjenama, obnovili srednju klasu i smanjili globalno siromaštvo moramo se udaljiti od ustaljenih načina razmišljanja i ispitati nove pristupe. Dobra vijest je da to nije neizvodljivo i da nije prekasno da krenemo boljim putem. Klica takvih inovativnih pristupa već postoji u praksama prihvaćenim širom svijeta. Nije nam potrebna revolucija. Dovoljna je rekonfiguracija postojećih prioriteta i politika.
Unutrašnja politika i odsustvo globalne saradnje često onemogućuju rešenja koja ekonomisti i tehnokrati nude kao najoptimalnije opcije. Ali takva rešenja preovlađuju u drugačijim pristupima koji su u stvarnom svijetu često efikasniji.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
