Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić
Ovaj pojam blizak je konceptu taqiyya u šiitskoj teologiji, gdje se smatra dopuštenim, pa čak i moralno obavezujućim činom, ako njegovo praktikovanje služi očuvanju vjere i života vjernika. Ketman je, u tom izvornom religioznom smislu, izraz egzistencijalne mudrosti i teološke razboritosti. U sufijskoj hermeneutici, ketman se ne tumači kao licemjerje, već kao oblik mističke discipline – kao sposobnost da se istina čuva od profanog pogleda, od svijeta koji nije sposoban da je primi. To prikrivanje ima soteriološku dimenziju: istina biva zaštićena, kao svjetlost skrivena od onih koji bi je mogli zloupotrijebiti. Takvo shvatanje pretpostavlja da je istina tajna koja iziskuje duhovnu pripremu, sposobnost ćutanja i mjeru samoograničenja. U tom smislu, ketman je askeza – odgađanje kazivanja istine sve dok riječ ne bude dostojna njene težine.
U teološko-filozofskom horizontu islama, dakle, ketman se pojavljuje kao paradoksalna forma iskrenosti: da bi istina mogla preživjeti, ona se mora zakloniti; da bi ostala čista, mora se povremeno prikriti. Ova dijalektika skrivenosti i otkrivenosti u osnovi je svih mističkih tradicija – od sufijske do hrišćanske – gdje se istina otkriva u trenutku duhovne zrelosti. U tom smislu, ketman ne označava slabost, nego snagu: sposobnost da se preživi bez izdaje suštine, da se opstane unutar neprijateljskog svijeta bez gubitka unutarnje vertikale.
Kada Česlav Miloš u svom djelu Zarobljeni um (1953) preuzima termin ketman, on ga premješta iz teološkog u egzistencijalno-politički kontekst. Miloš je svjestan njegove duhovne genealogije, ali ga svjesno sekularizuje, pretvarajući ga u hermeneutički instrument razumijevanja modernog intelektualca zatočenog unutar totalitarnog poretka. Ono što je u islamskoj tradiciji bilo čin spasenja duše, u Miloševoj analizi je čin spasa svijesti; ono što je nekada bilo religiozno skrivanje vjere, sada je duhovno prikrivanje misli.
Ketman kod Miloša označava stanje dvostruke svijesti, egzistencijalnu podvojenost između unutarnje istine i javne lojalnosti. Riječ je o sofisticiranom obliku egzistencijalno-intelektualne mimikrije – pokušaju intelektualca da preživi u sistemu koji zahtijeva potpunu pokornost. Miloš dijagnostikuje precizan moralno-psihološki mehanizam toga stanja: pojedinac koji živi pod totalitarnim režimom ne prestaje misliti, ali prestaje misliti javno; ne prestaje vjerovati u istinu, ali prestaje govoriti jezikom kojim bi je mogao izraziti. On razdvaja svoj unutarnji svijet – koji pripada slobodi – i spoljašnji diskurzivni svijet – koji pripada ideologiji.
U Zarobljenom umu Miloš razlikuje nekoliko tipova ketmana, od estetskog i profesionalnog do metafizičkog, ukazujući da svaka sfera života ima svoj oblik kompromisa između istine i preživljavanja. Intelektualac se u tom stanju kreće kao dvostruko biće: on istovremeno obitava u laži i u istini, u pokornosti i u ironiji. Ketman se tako preobražava u modus vivendi – način da se u zatvorenom sistemu moći sačuva makar privid autonomije duha. Miloš time otkriva duboku egzistencijalnu ambivalenciju intelektualca: on je, kako bi rekao Kami, osuđen na istinu, ali prisiljen na ćutanje. Njegova ironija jedina je preostala sloboda, a dvosmislenost – jedina preostala iskrenost.
U vremenu koje se samorazumijeva kao epoha slobode govora i pluralnosti mišljenja, a koje istovremeno proizvodi sofisticirane mehanizme pritiska, autocenzure i estetskog konformizma, gdje se mišljenje mjeri prema algoritamskoj rezonanci, a ne prema istinitosti, Milošev koncept ketmana, rođen u tjeskobnoj atmosferi ideološke prinude, danas poprima radikalno drukčiji oblik: on označava kalibraciju subjektiviteta unutar nevidljive hegemonije – one koja djeluje kroz tržište, medije i moralnu ekonomiju prepoznatljivosti. U tom kontekstu, ketman je izraz paradoksalne slobode: slobode da se govori sve, osim onoga što istinski uznemirava poredak. Riječ je o slobodi koja više ne počiva na pravu na istinu, nego na pravu da se sudjeluje u komunikacijskoj igri, u performativnom ritualu javnog mišljenja, gdje se svaka riječ, umjesto da bude izraz istinske unutarnje nužnosti, pretvara u signal pripadnosti, u oznaku identitetske lokacije.
Ako je totalitarni ketman bio simptom straha od nasilja i prisile, onda je savremeni ketman izraz difuznijeg straha – od marginalnosti, od izopštenja iz tokova simboličke vidljivosti, od toga da se postane nevidljiv u poretku koji je sve – pa i istinu – pretvorio u performans. Gi Debor je još u Društvu spektakla (1967) lucidno uočio da savremeni sistemi moći više ne operišu kroz represiju, nego putem beskonačnog umnožavanja slika: "Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu." U takvom režimu, istina nije potisnuta – ona je estetizovana, spektakularizovana, multiplikovana do tačke u kojoj se njena snaga raspršuje u niz bezopasnih reprezentacija. Intelektualac u tom svijetu ne skriva svoje ideje da bi preživio, već ih neprestano adaptira ritmu vidljivosti, logici očekivanja publike, tržišnim i medijskim kodovima prepoznatljivosti. Bodrijar će taj proces radikalizovati tvrdnjom da smo ušli u fazu hiperrealnosti, gdje simulacija istine zamjenjuje samu istinu. U tom smislu, ketman postaje neizbježan način mišljenja: strukturna nemogućnost razlikovanja između autentičnog stava i njegovog performativnog ekvivalenta. Intelektualac više ne zna gdje završava njegova iskrenost, a gdje započinje strategija samoodržanja.
Sposobnost prilagođavanja, nekada poimana kao vrlina pragmatične razboritosti, polako se pretvara u simptom etičke praznine. Kada se svaka misao može preoblikovati, svako načelo reinterpretirati, svaka istina strateški modelovati prema zahtjevima trenutka, tada misao više ne obavezuje, načelo više ne usmjerava, a istina više ne postoji kao tačka egzistencijalnog otpora. Intelektualac, koji sve vještije govori jezikom vremena, postepeno gubi sposobnost da ga prevlada – da se postavi izvan njega i time otvori prostor za kritiku. U težnji da ostane relevantan i uključen, on se odriče onog subjektivnog jezgra – moralne vertikale, egzistencijalne nužnosti – koje je istorijski bilo preduslov kritičke distance. Umjesto da bude figura koja stvara mjeru, današnji intelektualac se transformiše u figuru koju određuje mjera vremena; umjesto da bude onaj koji raskrinkava logiku epohe, on funkcioniše kao njen glasnogovornik.
(Autor je univerzitetski profesor)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
